Primiš prve vakcine jer tvoji roditelji imaju povjerenja u zdravstvo. Kasnije se liječiš jer ti vjeruješ ljekarima. A nije da imaš drugog izbora.

Dobiješ svoju djecu, ponekad se, nažalost, razbole... Vodiš ga u hitnu, dom zdravlja, bolnicu... Jer ljekari će pomoći.

Nekoliko dana kasnije prisustvuješ sahrani vlastitog djeteta. Zašto? Jer si previše vjerovao. Jer nisi ljekar pa ne znaš šta treba raditi kad ti se dijete razboli. Jer ne razumiješ šta ti govore. Jer su oni školovani, a ti si „samo“ roditelj, oni bolje znaju.

Danijela Ognjenović-Kovač i njen suprug Dario izgubili su 10-godišnjeg sina. Jer je imao glavobolju. Jer su ga odveli u bolnicu. Jer ljekari nisu snimili glavu, već ga uporno liječili od sunčanice. Jer nisu mogli do kraja uspostaviti dijagnostiku. Jer majka „samo želi da zrači dijete“. Jer su čekali danima da ga pošalju u drugu bolnicu. Jer, kada je kolabirao, 10-godišnjem Aleksandru stažistica nije masirala srce kao vid oživljavanja, već ga samo spojila na kisik.

Jer, jer, jer... I kakva je utjeha roditeljima koji ostanu bez čeda?

Nikakva!

Nije to ni prvi ni posljednji slučaj. Sjetite se malene Džene Gadžun, koja je tokom rutinske operacije preminula. Isto kao i 20-mjesečna beba krajem avgusta u Tuzli. Koliko je tek takvih za koje ne znamo?

Zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini davno je zakržljao. Ovakva tragična dešavanja mogu biti posljedica mnogo toga. Od nekvalitetnog školovanja, kupljenih diploma, nezainteresiranosti ljekara za pacijenta, ili neimanja vremena da se posveti, do toga da je „onaj tamo u drugoj sobi nečiji, pa je važniji“... I sve vodi samo ka kolapsu.

Zdravstvo je jedan od osnovnih stubova društva i države. A pogledajte naše. Na klimavim nogama.

Mladi moraju zahtijevati kvalitetno obrazovanje da bi sutra mogli dati i onu vakcinu s početka teksta, ali i izvoditi rutinske ili zahtjevne operacije. Jednostavno moraju! Stariji, iskusniji moraju pokazati novim generacijama šta znači biti ljekar, da to nije samo titula ispred imena već se radi o ljudskim životima.

A država mora uzeti uzde u svoje ruke i postaviti stvari na pravo mjesto. Ne ljude.