Kako prebroditi zimu u toplom i osigurati hranu, pitanje je koje muči veliki broj građana naše zemlje. Penzionere pogotovo. To što su iznosi njihovih primanja u ovoj godini, po osnovu redovnog i vanrednog usklađivanja, uvećani za nešto više od 20 posto, penzioneri nisu osjetili.

Kako bi kada su to famozno uvećanje potopili inflatorni udari i konstantno divljanje cijena hrane? Ukratko, njihov položaj se ništa bitnije nije promijenio, a kako preživljavaju iz mjeseca u mjesec, svojevrsna je misterija. Vjerovatno i za njih same.

Uzaludno je, izgleda, to što predstavnici ove populacije stalno mole nadležne da stanu ukraj divljanju cijena, da povećaju kontrolu, jer, kako navode, ovakvo stanje je neodrživo.

Vlasti bi morale razumjeti da su baš zbog silnih poskupljenja mnogim građanima u ovoj zemlji kućni budžeti na izdisaju i da su upravo penzioneri jedna od najugroženijih kategorija, dok, s druge strane, trgovački lanci ne pokazuju ni mrvu socijalne osjetljivosti.

Njih, očito, zanima samo profit, to jest, ekstraprofit, ali je posao nadležnih da poduzmu sve što mogu da olakšaju život građanima, posebno onima koje užasna skupoća najviše pogađa.

Iako su u ovoj godini iscrpljene sve zakonske mogućnosti za novo uvećanje penzija, ipak, postavlja se pitanje šta je s jednokratnim dodacima za borbu protiv inflacije ili trinaestom penzijom. Razmatraju li vlasti takvu mogućnost koja postoji u brojnim evropskim zemljama, a u nekima se čak isplaćuje i četrnaesta penzija? Je li teško napraviti uvid u praksu tih zemalja i sagledati sve mogućnosti sada kada novca ima? Zašto bi to bilo mrtvo slovo na papiru?

Vrijeme je da se vlasti pozabave svima koji u ovoj državi sanjaju da se izvuku iz ralja siromaštva. Njima je svaka marka važna. Pogotovo penzionerima, kojima i lijekovi postaju luksuz. Nisu zaslužili takav odnos, već dostojanstvo.