Kakvi su to ljudi, društvo, jedinke, žene, muškarci kada bezdušno mogu mučiti i ubijati stvorenja koja nisu mnogo drugačija od nas – pse? Neki će reći, i bolji od nas.

Imaju srce, oči, uši, mozak, glavu, zube, bubrege, jetru... Imaju i dušu, za razliku od onih koji im o glavi rade. Kad im se rade medicinski nalazi, stavke su im iste kao kod Homo sapiensa.

Posljednji slučaj koji je zgrozio, šokirao i rasplakao javnost, preciznije rečeno, njen dio, desio se u centru bh. prijestonice.

U stanu u Sarajevu pronađena su dva uginula psa i treći na ivici života i smrti. Digla se hajka na jednu osobu, ali jasno je da je u ovom slučaju zakazalo nekoliko karika u lancu.

Kada treba spašavati ljude, ići u minirana područja, otkrivati kriminalce, onda su psi dobri. Kad ih treba nahraniti i osigurati im iole normalne uvjete da prožive svoj vijek, tada su nerijetko džukele koje treba zbrisati s lica zemlje. Skinuti glavu stvorenju koje diše, osjeća, voli, spašava, širi ljubav... Bože, pa kako to?

Azili za pse su uglavnom mučilišta u koja mnogi odu samo jedanput, jer se boje, ako još jednom odu, da će poludjeti od tuge, jada i čemera koji se dešava pred očima javnosti, civilizacije 21. stoljeća.

Zaštita životinja kod nas je na nivou incidenta. Svjetlosnim godinama BiH je udaljena od zemalja u kojima je zakonom, ali i sviješću ljudi regulirana zaštita životinja. Pas jeste najbolji čovjekov prijatelj, ali čovjek nije najbolji prijatelj psa, već, ne tako rijetko – njegov dželat.