Kongresi SDA nekoć su bili veliki, bitni događaji. Bez obzira na to radi li se samo o „primopredaji“, poput one kada je 2001. Alija Izetbegović prepustio kormilo stranke Sulejmanu Tihiću, ili žestokoj borbi za novog lidera poput one 2009., kada su se za vođenje stranke borili Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović i Adnan Terzić, a Tihić Izetbegovića pobijedio relativno malom razlikom, Kongresi su, šta god inače neko mislio o ovoj stranci, redovno svjedočili o veličini, snazi i bitnosti SDA.

Ničeg od toga nije bilo na ovogodišnjem Kongresu SDA. Cijeli događaj protekao je u sjeni činjenice da se Šemsudinu Mehmedoviću zabranilo da bude protukandidat Bakiru Izetbegoviću, čime je potonjem osigurana pozicija predsjednika.

Sama atmosfera na Kongresu bila je sablasna, tiha, tmurna, depresivna. Događaj skromno organiziran. Govori dosadni i potpuno nezanimljivi. Kongresom su ordinirali oni koji pod Bakirovim vodstvom pripadaju prvom safu stranke: korumpirani obavještajci, siledžije, razbojnici, botovi...

Šemsudina Mehmedovića nije bilo. Kao ni Adila Osmanovića. Safet Softić povukao je kandidaturu.

Nije bilo ni predstavnika drugih političkih opcija. Ni stranih predstavnika. Dobro, lažem, bili su tu gosti iz Irana, AKP-a, Kine, ali ne i ambasadori SAD i Velike Britanije.

To je, naime, civilizacijski i međunarodni krug u koji je pod vodstvom Bakira Izetbegovića zapala SDA.

A cijela atmosfera na Kongresu odraz je stanja u koje je zapala SDA. Atmosfera koja je više ličila na posljednji oproštaj od pokojnika nego na najvažniji skup najveće stranke u državi.