Nije nikakva novost da građani BiH kupuju manje, a potroše znatno više nego prošle godine. Jer život u BiH je skup, a, izgledno je, bit će još skuplji. Ono što građani vide vlastitim očima i osjete na svojim džepovima, potvrđuju i struka i statistika.
A ono što slušaju već skoro godinama jeste da su vlasti za sve to krivca tražile u svemu, od pandemije koronavirusa, rata u Ukrajini, uvoza svega i svačega, na prvom mjestu hrane, loše domaće proizvodnje, trgovačkih lobija, mešetara, divljanja cijena nafte, pohlepe velikih lanaca, slobodnog formiranja cijena na tržištu BiH, ukratko, u svemu osim u sistemu i samima sebi i mjerama koje su uglavnom izostajale, kasnile i „na požar” djelovale kao “kapljica vode“.
Istina, na svjetskom nivou je dosta toga pošlo po zlu i itekako su prisutni snažni poremećaji na globalnom tržištu, ali zadaća vlasti je krojenje socioekonomskih politika i briga o građanima, od kojih ogroman broj treba pomoć.
Dovoljno je samo pogledati omjer pokrivenosti sindikalne potrošačke korpe za četveročlanu porodicu prosječnom plaćom od 1.281 KM i minimalnom od sramotnih 596 KM, pa da se shvati koliko su ti ljudi ostavljeni na milost i nemilost pred svim inflatornim skokovima i divljanjima cijena kojima se ne nazire kraj.
Jer sindikalna potrošačka korpa se skroz primakla iznosu od 3.000 KM i brojni građani su, jednostavno, prisiljeni živjeti od minusa i od komercijalnih kredita. Većina mladih bračnih parova s djecom vrtićke i školske dobi, oni nešto stariji koji finansiraju sinove i kćerke studente, svi oni su prisiljeni kreditno se zadužiti.
Nažalost, znatan broj se nalazi u dužničkom ropstvu. Zabadaju glavu u pijesak i gomilaju dugove, jer drugog rješenja ne vide. Reklo bi se, dužni do groba. A gdje su u svemu tome penzioneri? Svi oni čekaju da vlasti, konačno, nešto poduzmu. Minimalna plaća od 1.000 KM, koja se najavljuje, set zakona iz fiskalne reforme, nikako da ugledaju svjetlo dana. Pa i isplata pomoći EU za energetski siromašna domaćinstva se razvukla ko žvaka.
Ali kako kaže narodna izreka: „Sit gladnom ne vjeruje.“ Kada se zna da su bh. parlamentarci najbolje plaćeni u zemljama regiona, a direktori javnih preduzeća i članovi uprava, silni savjetnici i ostala bratija uprihode mjesečno i 6.000 KM, kako onda očekivati da znaju kako je malim običnim ljudima? A njih je sve manje, jer najveći broj ih se iseljava u potrazi za boljim životom. Demografi su izračunali da smo najugroženija država regiona.
