U vremenima kada nacionalizam i kvazipatriotizam ponovo izranjaju na površinu, moramo se suočiti s pitanjima da li za nas, ovakve kakvi smo, uopće ima i treba biti mjesta u civiliziranoj Evropi i mora li baš sve u BiH i na Balkanu biti obrnuto proporcionalno onome što se u normalnom dijelu svijeta podrazumijeva i poštuje.
U vrijeme praznika, umjesto radosti, ljubavi i mira, u prvom planu su mržnja, zebnja i pucnjava, dok se slabašna nada da ćemo iskoristiti jedinstvenu priliku i odlučnije krenuti ka članstvu u EU gasi u buci aviona na bh. nebu i strojevog koraka poluvojnih parada. Pojedinačni glasovi razuma nadjačani su kolektivnim ludilom i inatom, čvršćim zbijanjem u nacionalne torove, retorikom koja je već opustošila, osiromašila, unazadila i bez mladosti ostavila ovu zemlju, a sada prijeti i toj posljednjoj nadi u bolju budućnost.
Ova generacija je izgubljena, jer život joj prođe u traumi i besmislu, ni djeca nam budućnost ne vide u državi koju im ostavljamo, ali zbog onih koji će se tek roditi krajnje je vrijeme da damo konačan odgovor na pitanje šta mi to želimo i kuda idemo.
Da ojačamo glasove razuma koji vrište da je mir prioritet, a Evropa i bolji život najvažniji cilj i da nedvosmisleno osudimo one što vrijeđaju povratnike u Vlasenici, pucaju pred bošnjačkim kućama u Potočarima, kamenuju kuću starice srpske nacionalnosti u Mostaru ili razbijaju izloge u Sarajevu. Vlastitu radost moramo prestati tražiti u tuđem strahu i bolu. Praznici u BiH tako se i ne mogu zvati ako otvaraju rane i ako zbog njih neko strahuje.
Prije posjete predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen (Von der Leyen), po starom, dobrom bosanskom običaju, red je pomesti i kuću i avliju i prihvatiti ruku koja već dugo stoji ispružena. Dok nam nude red, sigurnost, razvoj, finansijsku pomoć, a šuška se i o početku pregovora i bez svih potrebnih uvjeta, izbor je veoma jednostavan. Ili ćemo s normalnim svijetom, tamo gdje su nam desetine hiljada mladih već otišle, ili neka nas zaglavljenih u ovom bosanskom blatu.
