U vrijeme Austro-Ugarske, kada se politički i kulturni život u našoj zemlji ubrzano razvijao, svaka bitna stranka svakog naroda, svako veće kulturno udruženje, svaka veća organizacija imala je svoje glavno sjedište u Sarajevu. Tako je ostalo sve do agresije 1992. godine. Slijedili su različite, često potpuno međusobno suprotstavljene ideje koje su se kretale u rasponu od ultranacionalističkih do ultraliberalnih. No, sve su one uspijevale koegzistirati u istom gradu koji su sva tri naroda u zemlji i ljudi različitih opredjeljenja posmatrali kao svoj prirodni centar u BiH. Naravno, srpski i hrvatski nacionalisti su, s ratom, svoja središta i ključne institucije premjestili van Sarajeva.

No, iako je (ne svojom krivicom) postalo dominantno bošnjački grad, u Sarajevu je opstala ideja o BiH kao multietničkoj i jedinstvenoj državi, s gradom i dalje dovoljno širokim da oko te ideje okupi i nemali broj nebošnjaka.

Ipak, bošnjački nacionalisti procijenili su da je to previše, a da Sarajevo ima da bude bošnjačka replika Banje Luke i Širokog Brijega i isključivo bošnjački, a ne bh. politički i kulturni centar.

Tri decenije obrazovnog sistema skrojenog po novobošnjačkom narativu, frustracije vlastitim političkim položajem, nasrtaji srpskog i hrvatskog nacionalizma na državu, kao i gnjev bošnjačkih nacionalista zbog gubitka vlasti stvorili su novi omikron bošnjačkog nacionalizma.

On ne da dovodi u pitanje patriotizam srpskih i hrvatskih intelektualaca u Sarajevu nego ih sada otvoreno kiti epitetima poput UZP-ovci, četnici, ustaše, a one Bošnjake koji zagovaraju zajedništvo proglašava petom kolonom.

Oni su odlučni, i to sve otvorenije pokazuju, Sarajevo očistiti od svega što ne bi bio bošnjački nacionalistički narativ, proglašavajući to „slabljenjem vlastite nacionalne pozicije“.

Ako uspiju, a u velikom su zamahu, tu onda i prestaje priča o Bosni i Hercegovini kao državi. Jer, ako Sarajevo poklekne i postane bastion bošnjačkog nacionalizma iz kojeg je protjerano svako drugačije mišljenje, tu nema centripetalne sile koja bi državu držala na okupu.

Umjesto toga, imat ćemo trajno tri odvojena etnički čista društva koja jedna druge posmatraju kao neprijateljske teritorije i s mukom preko krhkih institucija održavaju privid države koje u praksi nema.