Osam godina čekamo na otvaranje pristupnih pregovora s Evropskom unijom i sada se čini da nam je nadohvat ruke. Ne, ne čini se, već jeste.
Politika pregovora, razgovora i dijaloga, iako se u nekim momentima činila kao mač s dvije oštrice, pokazala se kao pravi put za naše umorno i sumorno društvo. Umorno od političara koji decenijama gledaju samo svoje gu*ice, kako da ih smjeste u fotelje, a nama, građanima, prodaju priče o patriotizmu i vjerskom identitetu. Sumorno jer bolje budućnosti rijetko ko vidi za sebe i svoje najmilije.
Kako je velikan Dževad Karahasan rekao u svom posljednjem intervjuu za „Dnevni avaz“: „Ne dozvoljavam da me uvjere kako mogu biti dobar Bošnjak samo onda kada mrzim Srbe ili Hrvate.“ I obrnuto. Tri decenije mržnje nikuda nas nisu dovele, a godina i kusur razgovora jeste. I to je ključno.
Entuzijazam se osjeti u zraku. Iako postoji mogućnost, niko ne želi vjerovati da Evropsko vijeće na sutrašnjoj sjednici neće dati zeleno svjetlo za pregovore s BiH. Ali daleko od toga da je tu kraj. Naprotiv – pravi posao tek slijedi, tek sada će morati zasukati rukave, i pozicija i opozicija.
Zemlje članice EU sigurno će tražiti kao prioritet ispunjavanje svih 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije koje su dostavili još 2019. godine. Na sramotu i obraz neka prethodnim vlastima ide to što nisu skoro ništa uspjeli ispuniti, a puna su im usta onih koji sada rade najbolje što umiju i znaju te njihove greške, neznanja i propuste ispravljaju.
Samo da ne bude onako kako je Đorđe Balašević davno opjevao: „Putuj, Evropo, nemoj više čekati na nas.“ Jer budućnosti bez EU nema.
