Fudbalski klub Sarajevo proteklu sezonu neće pamtiti po dobrom. Od samog početka mirisalo je na još jednu promašenu sezonu, a to se na kraju i ispostavilo.
Ceh su platili, kao i inače, trener i sportski direktor. Prošle sedmice „nogu“ je dobio Senijad Ibričić, a ove Simon Rožman. Doduše, očekivanja nisu ispunjena i neko je morao „platiti glavom“ za tek četvrto mjesto i to što je plasman u Evropu izboren samo jer su prvi i drugi na tabeli igrali u finalu Kupa BiH.
Na početku je to sve izgledalo bajno. Rožmanu se to i ne može poreći, jasno je da je radoholičar i perfekcionista. Međutim, kada su krenuli nizbrdo, zakotrljali su se tristo na sat i niko ih više nije mogao zaustaviti. Slovenski stručnjak je imao plan A, ali svlačionica Sarajeva je odavno poznata kao teška za ukrotiti, pa kad je bilo potrebno implementirati plan B, on ga nije imao spremnog.
Dovedeni su i igrači za njegov stil igre, otjerani oni koji ne mogu izdržati (neki pravedno, neki ne), a na kraju tek četvrto mjesto s 25 bodova manje od prvaka. To nije ono što je Sarajevu potrebno, jer im to može donijeti mnogo domaćih, mnogo jeftinijih trenera, iako finansije u bordo timu nisu problem. Gazda Mirvić je tu da plaća, ali se moraju donositi i trofeji u vitrine. Bez toga, jednostavno, ne ide.
Sada je Sarajevo dovelo novog trenera, a Simon Rožman odlazi u historiju, pa ko je se sjeti. Mada, vjerovatno će za Slovenca ovo biti neuspjela avantura, a za navijače bordo tima još jedan iz rubrike "ne spominji mi ga“.
