Opsesija postavljanjem trobojki na svakom „praznom“ ćošku u Bosni i Hercegovini postala je sastavni dio svih u manjem bh. entitetu RS, i pozicije i opozicije.
Modni izričaj - ili šta već.
Ko god zna strukturu ove države, i putuje njome, bilo poslovno bilo privatno, zna i da se na svakom mjestu koje bosanski Srbi svojataju kao da je samo njihovo zastave vihore na kopljima, zgradama, kućama, uz ulice i pašnjake. Pa nekad nije dovoljno ni to, već plaćaju i panoe da se crvena, plava i bijela nekako istaknu, dodatno. A za to im ne treba nikakav povod, kao što je neka proslava ili slično, već, eto, onako. Da se zna.
Jer, da nema tih zastava, valjda ljudi ne bi ni znali da to „pripada njima“.
To je još jedan pokušaj da prisvoje nešto što nije i neće biti samo njihovo. Naglasak na riječ „samo“. Nekada su osvajači boli koplja sa zastavama kada zauzmu dio neke zemlje. Ovi danas „zabadaju“ da bi građanima pružili lažnu sliku i dodatno ispirali mozak nacionalizmom na kojem vladajuće strukture u RS decenijama opstaju. Jer ništa nije osvojeno, samo se bez ikakvog smisla četiri godine prolijevala krv nevinog naroda, vršili genocidi, protjerivanja, maltretiranja, psihička i fizička.
„Evo, vidiš, čim je tu ta zastava, to znači da je naše/moje/tvoje.“
A ništa nije njihovo, ni naše, ni tuđe. Nego zajedničko.
I te zastave su posljednji pokušaji da uvjere naivni narod da je ono što rade, izgovaraju, propovijedaju, ispravno. Da su oni ugrožen narod (nisu), da njih niko ne razumije (pa i ne razumije neprijateljstva), da su 90-ih napadnuti (a ne da su napadali). Eto, za to im i te zastave služe, ali i da se oni drugi što više osjećaju „k'o krme u Teheranu“ kad borave u RS, privremeno i zastalno.
