Srebrenička majka Hajra Salihović, u godinama kada jedna po jedna odlaze na bolji i pravedniji svijet, jedan je od simbola borbe za pravdu i istinu. Duga je, teška, neizdrživa ta borba, posebno za majku od čijeg se srca otkinulo više dijelova, sa smrću svakog od njenih trojice sinova. Ipak, sve dok su žive, dok ih srećemo u Potočarima, dok slušamo njihov blagi glas i dok osjećamo vjeru i sabur koje šire oko sebe, bit će i snage da se ta borba nastavi.
Njen Samir (22) ubijen je na mostu na Drini, s grupom kolega, radnika koji su se iz Srbije pokušali vratiti u Srebrenicu. Suprug joj je poginuo na liniji odbrane i ukopan je u Bratuncu. Nevres (25) i Sead (21) ubijeni su u genocidu, jula 1995. Preživjeli su Hajrina kćerka i četvrti sin Samed, koji je, teško ranjen, uspio doći do slobodne teritorije.
Hajra će 29 godina poslije ukopati posmrtne ostatke 25-godišnjeg Nevresa. Ako srce izdrži, a oslabilo je, barem će na njegovom mezaru moći proučiti Fatihu.
- Kako izdržim, ja znam. Sad mi je gore nego kad sam tek iz Srebrenice došla. Isto k'o da je sada nest'o. Ali šta ću, ne može se nazor ni umrijeti - kaže 77-godišnja majka Hajra.
Iako narušenog zdravlja, uprkos bolnim sjećanjima, najljepše joj je u njenoj Biljači kod Bratunca. S fotografijama njenih sinova, uspomenama iz vremena kada je selo bilo puno života, a život mnogo ljepši u kući sa suprugom i petero djece.
