Kada je kataklizma u oktobru prošle godine pogodila Jablanicu, ali i Konjic te druga mjesta u Federaciji BiH, gotovo sve se diglo na noge. Najviše narod, od BiH do cijelog regiona, pa i šire. Svi su se ujedinili u solidarnosti sa stanovnicima koje su pogodile smrtonosne poplave, odroni, bujice, klizišta.
Katastrofa je odnijela 27 ljudskih života, od čega ih je 19 samo u Donjoj Jablanici, na stotine ljudi je ostalo bez krova nad glavom, a kako je vrijeme prolazilo, podrška i pažnja koju su mještani pogođenih područja osjećali postajala je sve bljeđa, a umjesto njih počela je preovladavati tišina. Ali, i šutnja. I, to je ono što ih najviše boli.
Nakon svega što su prošli, dok i dalje „vidaju“ rane, šutnja nadležnih institucija za sve njih, ali i za cijelo društvo je značajan udarac. Odgovore koje traže dolaze u obliku tišine.
Četiri mjeseca poslije u Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona i dalje provode predistražne aktivnosti i čekaju rezultate vještačenja i nalaze vještaka silnih struka. Ni hapšenja, ni odgovornosti. Od krivične do svake druge.
I, dok se u Jablanici život sveo na čekanje i osjećaj da su ih svi zaboravili, da se ne traži istina za žrtve, u susjednoj Srbiji je na sceni ogromna društvena mobilizacija zbog 15 žrtava. I, onda je logično pitanje gdje je bh. društvo zakazalo?
Četiri mjeseca poslije najavljeni su protesti pred zgradom Parlamenta BiH u Sarajevu, nazvani „Hoće l' ta promjena“. One koji su održali mještani u Donjoj Jablanici, nažalost, nije imalo odjeka. Ostaje nada da će protesti u Sarajevu demonstrirati onu solidarnost kakva je bila prije četiri mjeseca. I da cijela priča koja je bila u početku u centru pažnje svih građana neće pasti u zaborav. Ljudi koji su pretrpjeli užasnu tragediju zaslužuju podršku i odgovore. Čekanje je nedopustivo. Pogotovo jer se sutra isto svima nama može dogoditi.
