Alaudin Ibrahimović je stopostotni civilni invalid iz Maglaja. Berući povrće u svojoj bašti, u sedmoj godini života naišao je na opasni „zvončić“ bačen iz kasetne bombe iz prošlog rata, koji mu je odbio šake u obje ruke i izbio desno oko.
Ali, Alaudin se nije predavao sudbini, poslije oporavka nastavio je školovanje, naučio je zadaću pisati bez prstiju, završio srednju školu za šumarskog tehničara. Iako su se pojedini članovi komisije „ibretili“, ne vjerujući da će Aladin moći upravljati motornim vozilom, bez ruku praktično, on ih je demantirao, iz prve je položio za „B“ kategoriju i danas je često za volanom.
Alaudin se nije obazirao ni na one koji ga nisu kao invalida htjeli primiti na posao, iako mu nisu ni dali šansu da pokaže šta sve može i hoće raditi.
A onda u njegovom životu se dešava zaokret. Upoznao je djevojku Seniju, kojoj njegova invalidnost nije bila prepreka, jer je u Aladinu vidjela životnog druga, kojem ništa nije problem. U toj ljubavi Alaudin i Senija su dobili dvoje krasne djece, na brdu iznad Maglaja su formirali skromno imanje, kućicu za privremeni boravak.
Alaudin je baš na ovom mjestu našao svoj mir, a sreću dijeli sa suprugom koja mu pomaže u plastenicima. Ovce i mladu janjad ujutru pusti na pašu, a uvečer mu se sami vrate. Nabavkom pile na baterije umnogome je sebi olakšao posao na uređenju malog voćnjaka. Da bi izdržavao četveročlanu porodicu, on ne kuka na malu invalidninu.
