Velika prašina u javnosti podigla se nakon što je Skupština Kantona Sarajevo usvojila izmjene Zakona o državnoj službi u KS, prema kojima će svaki ministar, načelnik, gradonačelnik i premijer imati pravo na po dva savjetnika. Skupština Kantona Sarajevo je tako uvela zapošljavanje novih 46 savjetnika. Upravo je vlast koju predvodi trenutna Trojka u KS još u avgustu 2016. godine ukinula savjetnike Zakonom o državnoj službi u Kantonu Sarajevo.

Na salve kritika javnosti, vladajući su nemušto odgovarali pa i p(r)ozvali i novinare da malo ozbiljnije istraže cijelu priču, jer je, eto, Zakon bio nedorečen, pa su pojedini načelnici imali i po sedam savjetnika. Kao, oni su sada to zaustavili. I, kako god zvučalo nevino, svaka savjetnička pozicija nosi i nova sredstva iz budžeta. A, ona nisu mala.

Jasno je da savjetničke pozicije nisu samo u Kantonu Sarajevo, već i u svim drugim, na svim nivoima vlasti gdje se formira beskonačan krug podobnosti, a za čije plaće i naknade se pustoše novčanici radnika, privatnika, penzionera i inih. I, dok se na sva zvona priča o preglomaznoj administraciji, dok nam međunarodne finansijske institucije trube da se javna uprava mora smanjiti, dok nam mladi obijaju vrata službi za zapošljavanje i odlaze iz zemlje, dotle se mijenjaju zakoni za nova stranačka uhljebljenja.

Da je sreće, kao što je, izgleda, nema i pravednosti, u ovoj zemlji koja sve viši liči na administrativni labirint, silni novci koji se troše na takve uhljebe bili bi usmjereni na zdravstvo, obrazovanje, mlade, sirotinju ili na smanjenje zagađenja zraka u Sarajevu. Silna potreba za brojnim savjetnicima, pored pomoćnika i uposlenika u svakom od ministarstava, nameće i dodatno pitanje. Kakvi nam to kapaciteti, s kakvim znanjem i kompetencijama, dolaze na pozicije na kojiima su im potrebna, eto, minimalno dva savjetnika.

A, eto, čuli smo da je bilo i istaknutih kadrova koje su na dužnostima kojih su se objeručke prihvatili morali savjetovati po sedmorica.