"Zahvaljujući“ nezapamćenoj bahatosti jednog čovjeka, neodgovornosti, grčevitoj borbi za ostanak na vlasti i strahu od kazne i odgovornosti, Milorad Dodik stvorio je atmosferu u kojoj posljednjih dana građani ove zemlje ne spavaju mirno. Okružen stranačkim kolegama, poltronima i tapšačima po njegovim ramenima, koji su dobrim dijelom kumovali da postane ono što je danas, predsjednik RS se više ne obazire na upozorenja kolega iz opozicije, pravnih stručnjaka, građana, intelektualaca, novinara, pa i veterana rata koji su na vlastitoj koži osjetili užas rata.
Ne čuje Dodik ni stavove profesora ustavnog prava Milana Blagojevića, koji mu je jučer, putem medija, predvidio dva moguća načina za izlazak iz krize. Jedan je krivični progon kojem će biti izložen, a drugi procedura koja je već pokrenuta pred Ustavnim sudom BiH. Oba ga vode pred Sud. Profesor Blagojević dobronamjerno je upozorio kako Dodik „samo množi krivična djela“ i detaljno pojašnjava zašto ono što čini predstavlja napad na ustavni poredak. Istina, ugledni doktor pravnih nauka odgovornosti ne oslobađa ni poslanike u NSRS koji slijede Dodikov plan, poručujući im kako „ne možeš da ubiješ državu, a onda da se sakriješ iza poslaničkog imuniteta“.
Dok nervoza raste, režim iz RS sumanuto nastavlja bauljati putem kojim je krenuo, a da i ne zna tačno kuda ide. Na meti su pravosudne institucije i SIPA čije pripadnike poziva da ga slijede u neizvjesnost. Dok političare iz FBiH optužuje da izazivaju rat, Dodik zaboravlja da je na njegovu inicijativu i molbu, dok je grdio sve opozicione poslanike koji su se pitali kud ih vodi i protivili rizicima kojima izlaže i entitet i državu, NSRS usvojila opasne zakone. Svjestan je da se niti jedna država nije rušila mirno, ali je ostao uporan u tom, čak jednim od zakona direktno konfrontirajući dvije policijske agencije u državi.
BiH ponovo živi u vremenu kada o svakoj izgovorenoj riječi treba triput razmisliti, kad je potrebno shvatiti uzroke krize koju živimo i strpljivo sačekati njen kraj. Građani joj ničim nisu doprinijeli i bez obzira na to u kojem dijelu zemlje živjeli, njihova želja je ista – mir nema cijenu. Ako im je do rata, jer oni ga najčešće i pominju, mnogo je bosanskih sela i livada koja su pustim učinili, gdje se mogu obračunati.
