Vjerske praznike i prelijep proljetni vikend pokvarile su crne vijesti i tragedije, nakon kojih žalimo za mladim ljudima koji su tek trebali da žive. Po ko zna koji put pitamo se zašto svake godine u saobraćajnim nesrećama ova mala zemlja ostaje bez tako mnogo stanovnika, po zvaničnim statistikama za 2024. godinu – čak 222 svojih građana.
Previše smo ratom opustošeni i u poslijeratnim decenijama dodatno raseljeni, da bi ovakvi podaci prolazili bez ikakvog odgovora, reakcije i barem pokušaja da se nešto učini kako bi nam ceste postale sigurnije.
Bez ambicija da sami sudimo i zaključujemo, kao i nebrojeno puta do sada, kontaktiramo stručnjake za ovu oblast. Iako svjesni da se ne smiju pomiriti s tišinom i da moraju nastaviti govoriti, oni su već pomalo umorni od ponavljanja istih prijedloga i preporuka kako da sačuvamo živote, jer ono što godinama kazuju kao da odlazi u vjetar. Na davno trasiranim i izgrađenim cestama danas su snažnija vozila, a za upravljačima često nedisciplinirani vozači, koje sistem obrazovanja očigledno nije dovoljno educirao o rizicima kojima izlažu i sebe i druge, ali ni efikasno sankcionirao kad prekrše pravila.
Brzina, alkohol, neodgovornost, loše stanje postojećih i spora gradnja novih puteva, neki su od osnovnih razloga tragedija kojima svjedočimo. Odgovornost je na svima, od porodice do najviših državnih organa, ali kao i u drugim oblastima života odgovornosti ovdje već odavno nema. U državi koja u svojoj prošlosti nikada nije imala više službi, ministarstava, direkcija, uprava... sve očito postaje nerješiva zagonetka, pa već decenijama čekamo da efekte njihovog rada vidimo i u policijskim biltenima s manje informacija o stradalima.
