Slogan 34. susreta kazališta u Brčkom, koji će biti održani od 16. do 24. novembra, glasi „Grad u teatru, teatar u gradu”. U takmičarskom dijelu festivala bit će izvedeno osam predstava iz naše zemlje, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Susrete u Brčkom otvorit će predstava Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) „Sve se nekako preživi osim smrti“ Dine Mustafića, dok će u subotu gledaoci imati priliku uživati u komadu „Mirna Bosna“ Saše Peševskog, koji je nastao u Kamernom teatru 55. Sjajnu podjelu čine Feđa Štukan, Vanesa Glođo, Davor Golubović i Gordana Boban.
Iako iznimno rijetko daje intervjue, Boban je ekskluzivno za „Dnevni avaz“ govorila o gostovanju u Brčkom, radnji predstave, drugim ulogama, a između ostalog poručila je da živimo u društvu koje bi se po svaku cijenu trebalo mijenjati.
- Drago mi je kada bilo koja predstava ide bilo gdje van Sarajeva, kako bi je vidjeli ljudi i u drugim mjestima – poručuje Boban na početku razgovora.
Za Vaš lik u „Mirnoj Bosni“ mogu se čuti dobri komentari. Desi li se nekada da Vam publika privatno čestita?
- Ponekad da. Inače, zavisi i od toga koliko ostanem u pozorištu nakon igranja i družim li se s publikom. Uglavnom ljudi imaju potrebu da kažu svoje mišljenje i komentiraju našu igru, što mi je uredu.
Je li Vam dodatna satisfakcija kada vidite da je pozorište puno, pa ljudi i na podu sjede?
- To je glumcu vrlo važno. S druge strane, i kada je manje posjećeno, nama je igrati, pa kako god. Inače, prioritetni zadatak nam je uigranost na sceni. Recimo, tekst „Mirna Bosna“ nije mnogo zahtjevan, jer je lokalnog karaktera, i priča je iz našeg susjedstva, pa je malo i opuštenije, dok, naprimjer, kada radimo Šekspira, puno je zahtjevnije i teže.
Smatrate li da lokalne teme privlače publiku u pozorište?
- Znate, ja mislim da su ljudi gladni smijeha, a ovo je, nažalost, tekst koji govori o surovoj stvarnosti u kojoj žive građani ne samo naše zemlje nego je to i pitanje regije. Ono što je prednost Bosanaca i Hercegovaca je to što uspijevamo da tu crnu stvarnost obojimo bh. humorom, kojeg su ljudi gladni. Jednostavno, žele da se smiju, pa makar i na vlastiti račun, a mi smo poznati po tome. Tako da je to jedna od stvari koja privlači publiku u teatar.
Kroz predstavu spoznajemo da ljudi koji su bili društveno nevidljivi postaju vidljivi kada počnu da se bave prljavim poslovima. Je li inače u životu tako?
- Naše društvo, realno, ovako kako je postavljeno šalje tu poruku, i mislim da je Boris Lalić kroz ovaj tekst želio pokazati da u našem društvu ne postoji sistem ljudskih vrijednosti, zapravo nikakvih i sve je izvrnuto. U „Mirnoj Bosni“ na kraju nas sve pokupi policija osim našeg Bokija (Davor Golubović), koji je bezazlen, mio, drag i jedino on nevin i čiste duše mladić ne završi u zatvoru za razliku od nas koji smo svjesno ušli u kriminalni poduhvat, misleći da smo društveno nevidljivi. Ipak, na kraju završavamo u zatvoru i onda se postavlja pitanje: „Hoće li kriminalci koji vladaju našom zemljom završiti u zatvoru?“. Nemam pojma, ali nadam se da hoće i da će se cijeli sistem vrijednosti uskoro promijeniti.
Brojan ansambl
I ove godine na repertoaru je predstava „Naš razred“.
- To je predstava koja govori o fašizmu i jednom vremenu koje nikada nije prestalo, i samo Bog jedan zna da hoće li ikada prestati. To je predstava koja je, prema meni, jedna od boljih na repertoarima sarajevskih pozorišta i izuzetno mi je žao što nemaju priliku da je vide i ostali ljudi u regiji. Vjerovatno je jedan od razloga što nas ne zovu na gostovanja to što je brojniji ansambl.
U predstavi se obraćate direktno publici. Primijetite li, možda, njihov izraz lica?
- Da, naravno. Ne znam kakva je situacija s ostalim kolegama, ali meni se desi da primijetim izraz na licu čovjeka. Kada im se obraćam, direktno gledam u njih, jer je to bila i namjera reditelja da, obraćajući se publici, konkretno utječemo na nekoga, i mislim da je to sjajna intervencija.
Osim što u predstavi govorite o aktualnim dešavanjima, imate li vremena da ih pratite?
- Što manje, jer sam svjesna u kakvom vremenu i prostoru živim. Trudim se da što manje znam, ne zato da sebe poštedim, nego znam da ne pristajući na norme koje nudi današnji svijet, pokušavam ga učiniti boljim. Znači, radim na sebi i pokušavam da nikoga ne povrijedim, trudim se da pomognem, budem bolji čovjek, jer to je neka moja filozofija.
Rad s ljudima kojima se divimo
- Lijepo je raditi s mladim ljudima i dati im šansu, iako to, vjerovatno, trebaju prvo dobiti na Akademiji scenskih umjetnosti. Pa tek kada imaju nekoliko režija, da dođu u profesionalne teatre kako bi onda obogaćivali jedni druge. Ali, eto, tako je kako je. Nadam se da Kamerni teatar neće biti jedino mjesto koje daje priliku piscima i rediteljima. Isto tako, nadam se da će naše pozorište dovesti neke vrlo ozbiljne i afirmirane reditelje pa da i mi, glumci, imamo priliku raditi s ljudima kojima se i mi divimo – kaže Boban.
Lijepo je znati šta se novo radi u regiji
Radujete li se Festivalu „Dani Jurislava Korjenića“?
- Radujem, svakako, i lijepo je sarađivati i vidjeti šta se to novo radi u regiji i nadam se da će Kamerni teatar isto tako gostovati na nekim od festivala u Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu... Jer i mi ove godine očekujemo goste iz svih krajeva, pa se nadam da će biti reciprocitet.
