Predstava „Indijanska priča“ rediteljke Saše Broz (49) prije nekoliko dana je premijerno izvedena u Gradskom kazalištu Žar ptica u Zagrebu. Predstava inspiraciju crpi iz bogate mitologije sjevernoameričkih Indijanaca, a tako je i zamišljena - kao niz kratkih sličica jedne kulture temeljene na duhovnosti.
Važan element predstave su zvukovi životinja i prirode koje dijelom proizvode sami glumci.
Nakon premijere Broz je u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorila o nastanku „Indijanske priče“, projektima koje je ranije radila, a Titova unuka nam je otkrila i da zbog različitih mišljenja sve više izbjegava govoriti o svom djedu.
Prijatelji i struka
- Pokušavam pitanja koja nisu vezana za ono čime se bavim svesti na minimum. Ja svoj put gradim nevezano od genetskog naslijeđa, od kojeg, naravno, ne bježim. Prezime mi ne pomaže konkretno, osim što imam puno više medijske pažnje, što je za predstave koje radim veoma dobro. Također, niti mi ne odmaže nešto posebno, jer oni koji djeda gledaju u nekom negativnom kontekstu, koliko je meni poznato, nisu baš ni zainteresirani za kazalište. Meni je sveto pismo ono što misle moji prijatelji i struka o tome šta radim, a u konačnici sama sam prema sebi najkritičnija – govori nam Broz.
Šta novo donosite na scenu s „Indijanskom pričom“?
- Predstava nas vraća u mitsko doba sjevernoameričkog kontinenta kada su ondje živjeli domoroci u savršenom skladu s prirodom. Znanja o čovjeku i svijetu, običaji i mudrosti brojnih generacija prenosili su se isključivo usmenom predajom.
Koja je osnovna poruka?
- U našoj predstavi plemenski mudrac Iagoo otkriva mladim članovima plemena, ali i svima u publici, koliko smo duboko povezani s prirodom i ovisni o njoj. U pričama o godišnjim dobima, hrabrosti, ljubavi, poštenju i pravednosti sudjeluju svi članovi plemena, prenoseći tako drevne indijanske mudrosti današnjoj generaciji.
Sjajne kritike
Vaš komad "Igra u dvoje" dobio je dobre kritike publike.
- Ova predstava je imala vrlo zanimljiv put. Nakon sjajnih kritika i uspješne prve sezone igranja interes publike u drugoj sezoni je takav da se predstava morala preseliti na veću pozornicu. Presretna sam zbog toga. Sjajan odziv publike na "Igru u dvoje" dokaz je da nisu samo predstave koje se bave aktualnom političkom problematikom one koje zanimaju publiku.
Za ovu dramu je specifično i to da, iako je pisana za dvoje, razotkriva mnogo likova.
- Publika je sigurno pronašla mnogo asocijacija na obrasce muško-ženskih odnosa. Od toga nismo bježali, dapače, to je i čar te teatarske igre. Osim odnosa glavnih likova i činjenice da se isprepliću u dva vremena, ubacila sam i još jedan odnos posebno zanimljiv publici, a to je privatni odnos glumaca.
U predstavama koje režirate izbjegavate aktuelnosti. Inače, pratite li trenutnu društvenu situaciju?
- Ne pratim društvenu situaciju, nego situacija prati sve nas. Sve koji živimo u ovom okruženju dakako tiče nas se svaka odluka vezana za naš život. Svi plaćamo račune, hranimo i školujemo djecu. U prvom redu žalim da veliki broj punoljetnih građana nije svjestan da sami biraju svoju budućnost i da neizlaženjem na izbore utječu ne samo na svoju već i na budućnost svih nas. Bez razmišljanja bih uvela novčanu kaznu za sve punoljetne osobe koje bez ozbiljnog razloga ne izađu na izbore. Vrijeme u kojem živimo nije jednoznačno i ono što ovoga trenutka najviše nedostaje to je nada u bolje sutra. Društvo u kojem živimo projicira svoje probleme i u samu srž umjetnika koji sve češće ostaju bez onoga što je bit same umjetnosti, a to je sloboda. Umjetnost je lijepa tek u punoj svojoj polivalentnosti jednako kada pruža utjehu i utočište, ali i kada je subverzivna. Podanička umjetnost je običan škart.
Balet me naučio disciplini
Završili ste balet u Rusiji. Razmišljate li možda da režirate neku baletnu predstavu?
- Nemam takvih ambicija, ali baletna karijera sasvim sigurno me oblikovala kao umjetnicu, naučila disciplini, organizaciji, upornosti i predanosti onome što radim. Za razliku od svojih kolega i kolegica, scensko iskustvo pokreta na sceni je nevjerojatno važno iskustvo za sve što danas radim u teatru.
Utjeha ili katarza
- Kazalište nikad nije ostalo bez svoje publike. I u najtežim vremenima ljudi su u kazalištu tražili ili utjehu ili katarzu. Kada jedan direktor odlazi i na njegovo mjesto dolazi neko drugi, nerijetko se desi upravo ono s čime se susrećemo u politici, svaka nova vlast ispisuje svoju historiju brišući sve iza nje. To dovodi do gubitka publike. Dobre stvari koje je neko napravio svakako treba nastaviti, a mijenjanje trenda i estetike je mukotrpan proces, od kojega, dakako, ne treba odustati, ali radikalni zaokreti nikad se nisu pokazali kao kvalitetno rješenje – kaže Broz.
Tuzla prije Sarajeva
- Rado bih došla s nekom predstavom u Sarajevo, ali to ipak ovisi o dogovoru direktora o mogućem gostovanju. Čini se da ću ipak prije Sarajeva do Tuzle – ističe Broz.
