Admir Kalkan, dvadesetdvogodišnji baletan s angažmanom u Narodnom pozorištu Sarajevu (NPS), odabrao je svoj poziv davno. Iako je, kako nam kaže, od jutra do sutra u Kući na Obali, gdje se priprema za novu baletnu predstavu “Stabat Mater”, koja će premijerno biti izvedena krajem maja, vrijeme između proba odvojio je za “Dnevni avaz”.

Odlučan uspjeti

Talentirani baletan ostvorio nam je srce i govorio o u odrastanju u SOS - Dječijem selu u Sarajevu, o zamjenskoj porodici i o tome kako je postao to što je danas - mladić pun energije sa zaraznim osmijehom.

Majkom naziva ženu s kojom nije u krvnom niti u bilo kakvom drugom srodstvu, a braćom djecu s kojom je odrastao.

Admir je vanbračno dijete. Biološku majku, koja ga je ostavila kad je imao 14 mjeseci, poznaje i u kontaktu je s njom i njenom stranom porodice, dok oca nikad nije upoznao.

Ipak, ništa ne bi mijenjao, smatra da ga život, da je, možda, drugačije bilo, ne bi odveo tamo gdje se danas nalazi. Živi u svom stanu, koji je osigurao uz pomoć SOS - Dječijeg sela.

Uprkos ne tako laganom životu, Admir je svjestan snage koju posjeduje i odlučan je uspjeti. Mada ima posao koji mu oduzima mnogo vremena, studira na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja, a odabrao je smjer menadžement u sportu.

- Trenutno se pripremamo za premijeru predstave “Stabat Mater”. Radi se o baletnoj predstavi, za koju je koreografiju radio veliki Edvard Klug (Edward). Sva naša koncentracija usmjerena je na tu predstavu. To je jedna sasvim nova tehnika plesanja. Ustvari, to je moderni balet, inspiriran temama iz kršćanstva, i veoma je zanimljiv, što će publika moći vidjeti. Imali smo probe i za predstavu “Palčica”, koja će biti izvedena 7. maja – govori Kalkan.

U koliko ste predstava igrali?

- Pod ugovor sam u NPS-u od 2013. godine, a radio sam i dok sam bio u školi. Edina Papo dala nam je priliku da stasamo u zrelije igrače i da se polako navikavamo na tempo koji nas je čekao u NPS-u.

Zašto ste izabrali baš balet?

- U ansamblu sam od 17. godine. Balet sam izabrao sasvim slučajno. Prvi kontakt imao sam u vrtiću, gdje smo imali različite radionice. Jedna od njih je bila i balet. Nije me to interesiralo tada, uvijek sam ih s klupe gledao dok igraju. Jednom, dok su pravili koreografiju, ostali je nisu mogli zapamtiti pa sam ja pokušao i uradio isprve. Tada su mi rekli da imam talenta. U trećem razredu osnovne škole, moja mama Mediha Crnčalo poslala je mog brata u Muzičku školu, a mene nije imala gdje ostaviti pa sam ja s njima otišao. I tako je sve i počelo...

Neko iz sjene

Odrasli ste u SOS - Dječijem selu.

- Jeste, na Mojmilu.

Spomenuli ste majku Medihu.

- Ja nju zovem mama, jer je ta žena mene odgojila. Ona je, jednostavno, mama. Sjećam se, kad sam išao u osnovnu školu, ona me je ujutro vodila na flautu i balet, a popodne u običnu školu, kako sam je ja zvao. Između tih obaveza, uvijek je bila mama ta koja mi napravi sendvič i govori: “Idi, uči.” Sjedila je sa mnom i čekala da brat i ja naučimo da bi nas mogla ispitati, a tek onda smo išli u krevet. Ona je zaslužna za sve. Ona je neko iz sjene ko me gurao naprijed.

S njom ste živjeli u Dječijem selu?

- Ona je zaposlenica SOS - Dječijeg sela. Ali, ono je tako koncipirano, kao porodice. Nas je bilo od pet do sedam u jednoj kući i bila je jedna mama. Bile su i tete, mi smo ih tako zvali, koje su bile ispomoć mamama. To je takav sistem, koji funkcionira do kraja osnovne škole, nakon čega se ide u novi oblik staranja. To je Kuća za mlade. U njoj je živjelo nas 15 i dijelili smo svakodnevicu. Imali smo pet odgajatelja. Morao bih spomenuti Samiru Kadrić, Asima Krndžiju, Hasiju Dedić, Džemala Zekića, Natašu Šarkić... i još mnogo njih. Oni su se posvetili svom poslu i nama, odgoju djece i zdravom odrastanju.

Kad kažete brat, to je, isto, neko s kim ste odrastali u Dječijem selu?

- Da, nije pravi brat.

Šta je s Vašim roditeljima?

- Oni su u Sarajevu, oboje. Znam za svoju mamu i viđao sam se uvijek s njom. Znam i dio svoje porodice s njene strane. Imam konakt i dan-danas s njima. Ali, s očeve strane nemam. Centar za socijalni rad odlučio je da me premjeste u SOS - Dječije selo.

Zašto? Je li Vaša majka tako željela ili...?

- Ne znam to...

Jeste li Vi i djeca s kojom ste zajedno odrastali, ikad razgovarali o porodicama i Vašoj situaciji?

- Jesmo, često. Svi znaju priče drugih i svako se bori za sebe u ovom društvu u kojem živimo. I to je jedini zaključak koji izvlačimo iz čitave situacije.

Naš mentalitet

Mislite li da bi nešto bilo drugačije u Vašem životu da niste odrasli u Dječijem selu?

- Znam sigurno da bi mi život išao totalno drugim pravcem. Ali, mislim da sam se opet snašao i ovako.

Nailazite li na predrasude kad je Vaša profesija u pitanju?

- Rijetko, zaista. Nije to baš tako kako se priča. Mada, svjestan sam našeg mentaliteta, ali nikad se nisam susreo s radikalnim primjerima, da me je neko ugrozio ili uvrijedio. Uvijek sma ja bio taj koji je objašnjavao umjetnost i koji je stvarao sliku o tome i približavao taj svijet nekome ko se nije susreo s tim.

Ima li neko poseban u Vašem životu?

- Ima. Imam djevojku. Nije balerina nego književnica. Odlično funkcioniramo. Često dolazi na predstave i gleda me te mi pruža veliku podršku.

Posvetiti se obrazovanju

Je li naporno balansiranje između pozorišta i fakulteta?

- Naviknuo sam se. Tako cijeli život funkcioniram. Išao sam u tri škole pa sam stizao sve. Odmarao sam se ranije. Dvije godine sam pauzirao. To je ono naše razmišljanje: “Stići ću, ne moram žuriti s fakultetom.” Te dvije godine samo sam radio u Pozorištu, ali sam naposljetku odlučio da se trebam posvetiti svom obrazovanju.

Ne predajem se 

Je li Vam se ikad desila nezgoda na sceni?

- Jeste, i to baš tokom predstave “Krcko Oraščić”. Pao sam na dijelu na kojem nikad ranije nisam. Prvo sam sam sebi rekao: “Nećeš dopustiti da sve što si uložio baciš samo tako zbog jedne sekunde nepažnje.” I samo sam nastavio igrati. Ponio me je i adrenalin koji je izazvao pad i želio sam svima i sebi dokazati da me ne može sputati.

Zato mi je ta predstava i ostala u sjećanju. Za nju sam smršavio četiri kilograma u 20 dana. Poslije takvog truda, jasno je bilo hoću li se predati ili nastaviti dalje.

Edina Papo: On je moj Džeko

Dok smo razgovarali s Kalkanom, ususret nam je išla Edina Papo, umjetnička direktorica Baleta NPS-a. Njih dvoje često sarađuju, a iz njenih riječi moglo se zaključiti da izuzetno cijeni dvadesetdvogodišnjeg baletana.

- On je zlatan dečko, jedan od najtalentiranijih. On je moj Džeko – kazala je Papo.