Za Dušana Kovačevića (70) često kažu da piše otkad se brije, kao i to da je on čovjek koji prepisuje život i predviđa vrijeme.

Ovaj dramski pisac i akademik u svojoj bogatoj biografiji ima nezaboravne naslove, a monografiju pod nazivom „Scenski kosmos Dušana Kovačevića“ predstavio je na nedavno održanim Susretima pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom.

Kultna ostvarenja „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče počasni krug“ snimljena su prema Kovačevićevim antologijskim dramama, a definitivno su ostavila najveći trag u njegovoj karijeri koja traje više od 40 godina.

Rijetki su intervjui ovog vrsnog pisca, a posebno oni telefonski. Ipak, nakon nekoliko pokušaja, dogovorili smo razgovor s Kovačevićem. U ekskluzivnom intervjuu iz Beograda za „Dnevni avaz“ govorio je o Susretima, karijeri, ostvarenjima, novim generacijama, Sarajevu, društvenoj situaciji...

Sterijine igre

- Već sam nekoliko puta rekao da me Festival u Brčkom podsjeća na nekadašnje „Sterijine igre“, i to je jedan od rijetkih festivala na kojem se ljudi iz BiH i okolnih, sada već novih zemalja, okupljaju. To nije samo mogućnost da na jednom mjestu vidite najbolje predstave iz regije nego i prilika da se ljudi sretnu, što je veoma bitno u današnjim okolnostima. Važno je da kultura bude taj bitni spoj jednih s drugima. Stalno ponavljam da je veoma važno da, kada dođete u Brčko, koje je distrikt i koje ima svoja pravila, vi tamo ne morate sa sobom voditi prevodioca – govori nam Kovačević.

 Jezik je veoma važan?

- Od velikog značaja je ponavljati činjenicu da jezik, isti jezik koji govorimo, spaja, a ne razdvaja. Oni koji uvode nepoznate riječi, koje su sklopljene i koje su kovanice, ne uspijevaju u namjeri da izdominiraju nečim novim. Nisu te riječi iz tradicije i nisu utemeljene, zato stvaraju problem. To nešto što je tragikomično, jednostavno nije prirodno. Kada dođete u Brčko i sretnete ljude iz raznih sredina, pričate s njima, nikada nećete primijetiti da postoji bilo kakav problem i razlika. To je jedna od najvažnijih komponenti Festivala, da radi na tome da se ljudi razumiju.

 U Vašoj monografiji sadržano je sve što ste radili. Jeste li mogli zamisliti da će jednog dana biti napisana knjiga o Vašem radu?

- Naravno da nisam. Čovjek, kad je mlad, prije svega razmišlja kako da se upiše u školu ili na fakultet. Kada pričamo o periodu 60-ih i početku 70-ih, taj period je bio dosta težak jer je konkurencija jaka. Studirali su svi iz bivše Jugoslavije - od Varadara pa do Triglava. Eto, nedavno je preminuo Goran Stefanovski, koji je iz Skoplja, a kad sam ja završavao četvrtu godinu, on je upisao Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. I ovo je samo jedan od primjera. I kada čovjek upiše studije, jedino što želi je da ih završi što je moguće prije, da ne bi  opterećivao porodicu i sebe. A cilj mu je i da dođe do nekog posla. Sve ostalo što se događa je stjecaj rada, sretnih okolnosti i uspjeha s prvim predstavama. Imao sam tu sreću i privilegiju da sam još kao student na repertoaru Ateljea 212 imao dvije predstave, što je bila rijetkost. Tako je i počeo moj profesionalni život. To je onaj stadij kada ti pisanje postane profesija, a ne hobi.

„Maratonci trče počasni krug“ napisali ste na trećoj godini fakulteta.

- Da, napisao sam taj tekst iz očaja. Svjestan činjenice da sam, zbog nekih političkih zbivanja, ostao bez stipendije, jednostavno sam bio na ivici očaja jer živjeti s minimum novca je nemoguće. Onda, kako sam i spomenuo, ubrzo sam napisao i radiodrame koje su nagrađene, pa „Maratonce“, tako sam preživio taj period. Zahvaljujući buntu i protestu jednog mladog čovjeka koji nije htio da živi, metaforički rečeno, u toj pogrebnoj kući, nastali su „Maratonci“. Eto, taj mladalački revolt pretvorio se u sasvim nešto drugo i od tog perioda do danas prošlo je više od 40 godina, a „Maratonci“ traju i gledani su.

 Rad je osnova

Je li istina da ste diplomirali s „Ko to tamo peva“?

-  S „Radovanom“ sam diplomirao, a „Ko to tamo peva“ sam napisao kao scenario na Akademiji,  a kasnije je snimljen film.

 Često ističete da se trudite da budete profesionalac i radite što je moguće bolje. Savjetujete li svoju djecu i mlađe generacije da im to bude vodilja kroz život?

- Da, to je i naziv mog novog komada „I ja se trudim da budem takav“.  Savjetovao sam i pričao svojoj djeci, ali i mlađim generacijama, zato što sam bio student, ali i profesor na Akademiji. Znači, imao sam mogućnost da slušam od ljudi koji su mene učili i savjetovali.  Teško je nekoga naučiti da piše, pjeva i slika, ali može vam skratiti put i muke u pronalaženju toga što se zove zanat. Iz vlastitog iskustva ovo govorim. Meni su predavali Žika Pavlović, Slobodan Selenić, Jovan Hristić...Ljudi koji su bili kreativci. Oni su mi dosta svojim savjetima pomagali, tako da sam ih slušao, a kasnije svoje znanje prenosio i studentima pričao šta je to bolji i kraći put. Jednostavno, sve to zajedno može se svesti u jednu riječ, a to je rad. Rad je osnova, a čekati umjetničku inspiraciju je uzaludan posao.

Brojni umjetnici kažu da pronalaze inspiraciju u svakodnevici. Kakva je ona iz Vaše perspektive?

- Na svakodnevicu gledam depresivno jer je sve dosta nestabilno. Stalno se zvecka riječima i oružjem. Mislim da to stvara neraspoloženje i besperspektivnost za mlade ljude. Zato nije čudo da iz svih krajeva bivše Jugoslavije mladi ljudi masovno odlaze i nema tu uopće nikakve granice, odlaze li negdje više ili manje, nego ide onaj ko može. Prema tome, to je priča o tome kakva je situacija u Jugoslaviji ili regionu, kako već sad nazivaju taj naš prostor. Činjenica je da se mladi ljudi pakuju, odlaze, traže uspjeh i mogućnost za rad u nekom prostoru, ne samo u materijalnom nego i duhovnom miru. Ne mogu oni čekati hoće li neka grupa nezadovoljnih, ambicioznih ili ratobornih ljudi ponovo izazvati rat. To više nikome ne pada na pamet i niko više neće, poučen iskustvom iz 90-ih, dozvoliti da ga nekakav polusvijet povede tamo gdje će poginuti. Ta priča je završena i onaj kome se gine, neka to uradi sam. Priča odlaska i bijega za mene je najproblematičnija i napisao sam je u komadu „Hipnoza jedne ljubavi“. Šta će nam vrijeme i kuća bez onog ko treba u njoj živjeti.

 Kako Beograd tako i Sarajevo

Planirate li uskoro posjetiti Sarajevo?

- Dogovaram gostovanje s jednom predstavom i samo, Bože zdravlja, da to dogovorimo. Baš sam na Festivalu u Brčkom sreo neke ljude. Posljednji put u Sarajevu bio sam prije desetak godina. Gradovi se mijenjaju, kako Beograd tako i Sarajevo. Drugačije su to sredine bile, prije...Ali, eto, važno je da se nešto popravlja i gradi. Čini mi se da ide nabolje, ali kakva je situacija u nekom gradu, najbolje znaju oni koji u njemu žive. 

 Uvijek može više i bolje, i tako mora biti

- Mislim da se uvijek može više i bolje, može i mora. Čovjek, kad krene da radi neki posao, mora dati maksimum. Evo, ja se spremam za nešto novo, ako bude sreće i mogućnosti. Ambicija mi je da ne napravim nešto lošije od onog što sam do sada. Prioritet mi je da budem spreman za ozbiljan rad, kao da je to prvi put. To je nešto što vas motivira i stvara od vas čovjeka koji ima dodatnu energiju i volju, bez obzira na godine. Tako sam radio kada sam imao i 20 godina – govori Kovačević.