BZK "Preporod" i Magazin za kulturu i društvo Biserje, obilježavajući 26. godišnjicu genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, objavljuju odlomak iz drame "Priviđenja iz srebrenog vijeka", Almira Bašovića.

Odlomak je na bosanskom, albanskom, češkom, engleskom, francuskom, holandskom, italijanskom, makedonskom, njemačkom, slovenskom i farsiju (perzijskom) jeziku.

Dramski tekst bit će objavljen u zasebnoj knjizi na svim navedenim jezicima u izdanju BZK “Preporod”.

Biografija pisca

Almir Bašović rođen je 1971. godine u Sarajevu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje predaje kao vanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske znanosti. Sudjelovao je u priređivanju zbornika Drama i vrijeme (Sarajevo, 2010) i Život, narativ sjećanje: prof. dr. Nirman Moranjak-Bamburać (Sarajevo, 2017). Objavio je stručne knjige o drami i pozorištu pod nazivom Čehov i prostor (Novi Sad, 2008; slovensko izdanje: Ljubljana, 2013) i Maske dramskog subjekta (Sarajevo / Zagreb, 2015) te knjigu studija Kalemi i biljezi (Zagreb, 2020).

Autor je pet pozorišnih komada objavljenih u knjizi Četiri i po drame (Sarajevo, 2018). Drame su mu prevođene na jedanaest jezika, a izvođene su u Sarajevu, Zenici, Beču, Brnu, Beogradu, Tuzli i Skoplju. Za svoj pedagoški i naučni rad na Akdemiji scenskih umjetnosti u Sarajevu dobio je Nagradu “Dr. Razija Lagumdžija”. Drama Priviđenja iz srebrenog vijeka je u izboru Evropske teatarske konvencije (ETC) uvrštena među 120 najboljih suvremenih evropskih komada, a na Festivalu bh drame u Zenici, 2004. godine, proglašena je za najbolji izvedeni dramski tekst. Za knjigu Četiri i po drame dobio je nagradu Kočićevo pero. Član je Društva pisaca i P. E. N. centra u BiH.

Žedan odgovora

Prenosimo u cjelosti:

Priviđenja iz srebrenog vijeka, odlomak iz drame.

Duhovi

Iz kante za smeće izlazi Pisac. S glave skida gas-masku.

U posljednje vrijeme loše spavam… Kao i svaki pisac koji ne može pisati. Noćima me proganjaju duhovi tražeći od mene osvetu. Ima ih desetak hiljada… Sad sam sȃm. Konačno. Kako im objasniti da me pomisao na ruke natopljene krvlju ne uzbuđuje pretjerano… Čak ni ako znam da je ta krv tuđa, a ne moja. Više me uzbuđuje pomisao na to da se mogu osvetiti zbog bilo čega, a ne mogu se osvetiti pisanjem. I to što ne mogu postići da me ona voli onako kako bih ja želio… Ne znam zašto u posljednje vrijeme loše spavam… Neobjašnjivo… Oni su bili ovo što sam ja sada, a ja ću postati kao oni… Gdje počinje život, a prestaje odgovornost? Gdje prestaje život, a počinje odgovornost? Neka mi objasne, kako ubistvo postaje opravdano. Bez tog objašnjenja ne mogu ni živjeti, a kamoli ubijati. Čovjek… Šta je meni čovjek? A šta duh? Ne znam… Možda… Možda ne mogu? Možda nisam spreman moliti Boga da mi pomogne naučiti tu najjednostaviju stvar na svijetu… da ubijam… Možda mi se, dok ovo izgovaram, neki pehar primiče? Oče, neka me taj pehar zaobiđe! (Okrene se na drugu stranu) Ili: Oče, neka me taj pehar ne zaobiđe? Tako sam žedan odgovora… Jer, ne znam… Jer, nisam siguran… Kada bih samo mogao napisati pozorišni komad kojim bi biću svijeta pokazao njegov oblik i otisak! Možda je ipak bolje spavati? Sanjati? Ili biti sanjan?

(Otkuca sat. Pisac gleda na svoj ručni sat)

Već kasnim na predavanje.

(Pisac izvadi pištolj iz džepa i ubije se. Ulazi Fatima)

Prepoznala ga žena po jakni

Prikaze

Fatima gura civare u kojima je velika fotografija Oca i Sina. Uzme fotografiju, okrene civare i sjedne.

Fatima: Tebi su, stari, brata našli. Prepoznala ga žena po jakni. Sahranila ga, proučila tevhid, pokupila djecu i otišla kod svojih u Ameriku. Kad je krenula, zvala je i mene. Kaže, Fatima, pazit ću te ko sestru. Ako bude kakvih vijesti o tvom sinu i mužu, ti se, kaže, vrati. Kako ću? Mislim u sebi: da vas ostavim? Pa nisam luda. (Pauza) Stalno mislim o tome, da li bi ovaj mali održao obećanje koje nam je dao one večeri? Šta ti misliš, stari? Ma bi, naravno, dobar je on. Bude mi žao zbog hljeba. Kako mi onda izgori… Dok sam se okrenula… (Pauza) Nije nam loše u ovom kampu… nama Srebreničankama… Nije daleko od Tuzle. Mogu otići kod doktora i vas tražiti… Nalazi su mi loši… Šećer. Što da vama lažem? Možda vi sad ionako sve znate… Svejedno. Da je meni vas naći. To je jedini nalaz koji me interesuje. (Pauza) Osman iz Bratunca, onaj što je bio s vama dvojicom kad ste se izvlačili iz Srebrenice, spasio se. Kaže da ste zadnji put viđeni ono kad su četnici bacali otrove. (Pauza) Bože, ko da je čovjek stvoren da tako truhne… (Pauza) Možda baš tog dana, prvi put su mi se pojavile neke prikaze… Odmah sam znala da vas više neću žive vidjeti… Stalno mi se pojavljuju… I u snu i ovako… I dešavaju se neke čudne stvari… Naprimjer, nađem se na nekom mjestu, a ne znam ni sama kako… Ko da me nešto rukom prenese… Ne osjetim… Valjda se zamislim o vama… Čudno… Šta mogu… Moram pokušavati… Nada je ko seoska kuja… Probudi se na najmanji šum… (Pauza) Znate, ja o vama nemam s kim pričati. Kome ću reći? Mi žrtve smo svima dosadile. Oni koji bi razumjeli, i sami su u svom jadu. Oni drugi, oni ne mogu slušati. Osjetim kako se unervoze…

(Stavi sliku na civare i izađe. Pisac ustane. Provjerava je l’ stvarno živ)

Pisac: Teta Fatima! Teta Fatima!

(Izađe za Fatimom)