Svjestan prolaznosti života, čovjek je oduvijek pokušavao pronaći recept za besmrtnost. Da li je i kako moguće vječno živjeti? Fizički, naravno, nije moguće, ali jeste u djelima koja činimo i ostavljamo na ovome svijetu, koja svjedoče o našem bivstvovanju. Najplemenitija su umjetnička i graditeljska djela, među kojima su najfascinantniji vitki kameni ljepotani koji, spajajući obale rijeka, spajaju razdvojene svjetove. Iako im je primarna graditeljska namjena spajanje obala i prelazak preko rijeka, mnogi mostovi su, ustvari, umjetnička djela svojih neimara koja simboliziraju vječnost. Ono čemu ljudi teže, mostovi ispunjavaju i nadahnjuju prolaznike, ne samo simbolikom nego i svojom ljepotom, a umjetnicima su velika inspiracija.
Između ostalih, naš književnik, nobelovac i velikan Ivo Andrić bio je posebno inspiriran i očaran ljepotom i gracioznošću ovih kamenih lukova, zbog čega su bili česta tema u njegovim djelima. „Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova“, rekao je naš nobelovac, koji je upravo za roman o Višegradskom mostu „Na Drini ćuprija“ dobio nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, 10. decembra 1961. godine, koju mu je u Štokholmu uručio švedski kralj Gustav VI uz zvuke jedne od najljepših bh. sevdalinki „Kad ja pođoh na Bembašu“.
Izgradio ga Mimar Sinan
- On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mjesečini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku... Gledan sa strane, njegov bijeli i smjelo izvijeni luk je izgledao uvijek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini. (roman „Na Drini ćuprija“).
Ćuprija na Drini, odnosno Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, remek-djelo je mostogradnje, jedno od najimpozantnijih djela osmanske arhitekture, a građen je od 1571. do 1577. godine. Veliki vezir Osmanskog carstva Mehmed-paša Sokolović ovaj most je sagradio kao zadužbinu rodnom kraju, jer je rođen 1505. godine u selu Sokolovići kod Rudog, u Višegradskom kadiluku. Za vladavine trojice sultana: Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566), Selima II (1566-1574) i Murata III (1574-1595), Mehmed-paša je bio veliki vezir, a tu titulu je zaslužio svojom hrabrošću i uspjesima kao vojskovođa u ratovima Osmanlija protiv Ugarske i Austrije (1526-1533). Godine 1562., oženio se sultanijom Esmahan, kćerkom sultana Selima II.
Gradnju Višegradskog mosta Mehmed-paša je povjerio čuvenom i najboljem dvorskom arhitekti Kodža Mimar Sinanu, koji je za života izgradio 360 različitih građevina, a najznačajnije su Sulejmanija džamija (1550.) u Istanbulu i Selimija džamija (1557.) u Edirneu.
Na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine
Most Mehmed-paše Sokolovića povezivao je Bosnu s Carigradom, kao dio poznate Carigradske džade pa je zbog tog položaja bio spoj različitih historijskih kulturnih utjecaja između Balkana, Osmanskog carstva i Mediterana, između hrišćanstva i islama. Još jedna specifičnost ovog veličanstvenog mosta jeste u njegovom obliku – jedanaest lukova koji premošćuju Drinu, oivičenih kamenom ogradom, a iznad šestog stuba je s obje strane proširenje. S desne strane je kameno platno u čijoj niši su dvije ploče s tarih natpisima, a na sredini mosta stajala je drvena kula, koja je predstavljala stražarnicu ispod koje je bio prolaz koji se zatvarao jakim hrastovim vratima s obje strane.
Iako je Višegradski most popravljan više puta, jer su ga pokušali uništiti gubitnici ratova koji su vođeni na ovim prostorima, ali im nikad nije uspjelo da ga sruše, zadržao je svoj prvobitni izgled i danas. Upisan je u UNESCO-ovu Listu svjetske baštine 2007. godine.
