Priznati slikar Mehmed Slezović iz Novog Pazara prošle je sedmice otvorio izložbu grafike „Rumijeva mapa“ u Galeriji „Preporod“ u Sarajevu.
Samo za „Avaz“ Slezović je govorio odakle potiče fascinacija Rumijem, šta ga je najviše intrigiralo u radu na postavci, ali i tome koliko nas umjetnost sve zbližava u procesu otuđenja u kojem već permanentno živimo.
- Fascinacija Rumijem potiče od mog prvog susreta sa Selimovićevim romanom „Derviš i smrt'“ koji se desio u ranoj mladosti. Danas je ta knjiga sastavni dio gradiva književnosti u srednjim školama, ali u vrijeme moje rane mladosti nije bilo tako. Još od tad potiče moja potraga za tom naročitom duhovnošću koja mi se razotkrila i to traje do danas. Naravno u međuvremenu mnogo toga sam otkrio, saznao, pa i napisao o toj duhovnosti, ali to je ne samo more bez granica već i izvorište vječite obnove, izvorište najdublje mudrosti, istine, spoznaje i samorefleksije i samospoznaje. Ili da budem precizniji „oduvijek“, jer bi to podrazumijevalo da nema stvarni početak i kraj. Kad sam pročitao tu knjigu, već sam znao da ja već jesam bio u tome prije – rekao nam je Slezović.
Šta Vas je najviše intrigiralo u radu na ovoj postavci?
- Susret sa Sarajevom. Svijest da je u pitanju susret sa mjestom koje je izniklo na duhovnim temeljima koje je postavio „mevlevizam“. Preciznije, proviđenje je već postavilo duhovnu osnovu za ovo mjesto u kojem će Rumijev duh ostati u trajnom prisustvu, mjesto u kojem će se čuvati, njegovati i održavati mistička spoznaja koja počiva na univerzalnim spoznajama ljubavi, tolerancije, susreta različitih duhovnosti monoteističkih religija.
Sarajevo je također Rumijev grad kao što je i Konja, ali sa naročitim predznakom „Božije milosti“, ali treba znati da je teško onima na koje padne ta milost. To su iskušenja kroz koja nije ni malo lako proći. Za mene lično, bio je to ponovni susret s Rumijem nakon jedanaest godina od završetka rada na mapi.
Inače koliko Vam je neophodno da uđete u taj ezoterični svijet tišine da biste stvarali?
- Ezoterično je prostor istine, suštine, esencije, nepromjenljivog, vječnog, prebivalište duše oslobođene egzoteričnih prohtjeva i efemernih saznanja. Iz tih prostora se oštrije vidi, jer se ne gleda očima koje su slijepe već okom srca koje je vid saznanja i duboke saglasnosti sa sopstvenim bićem. Iz tih prostora isijava svjetlost unutarnjeg sagledavanja suštastvenog ne onog što je plod površnih impresija. Da, meni je neophodno prodiranje u te ezoterične prostore tajanstvenog jer moj svijet je u suštini duboko metafizički.
Jesu li Vaši radovi preslika Vaših stanja u duši?
- Duša je svijest o dobru i zlu. Što si svjesniji to si i duhovniji, kako to jednostavno objašnjava Rumi. Moji radovi su uvijek izrasli na spoju duboke svjesnosti i visoke duhovnosti. Iz tih spojeva izrasta i moj naglašeni estetizam. Duša jeste spoznajni organ, ali i svijest o lijepom jer se samo u lijepom dešava ona Platonova erotičnost koja je žudnja za dosezanjem beskonačnog i vječnog. Rumi to jednostavno označava ljubavlju a ja to malo raščlanjujem. Dakle govorim o duhu iz kojeg sve proističe i koji sve oživljava pa i umjetničke forme.
Šta je za Vas sloboda, da li je aproksimativno u svom umjetničkom radu i pronalazite?
- Stvaralaštvo mora proizilaziti iz slobode i mora završavati u slobodi jer samo u njoj se može ostvariti kao ljubav i izraz ljudskog humaniteta. Svako je stvaralaštvo emanacija slobode i ljubavi i onih vrhunskih spoznaja koje se ostvaruju kroz njih. Čovjek je biće slobode, biće igre, spoznaje.
Eklatantno je da živimo u vremenu otuđenja savremenog čovjeka, koliko nas umjetnost prema Vašem mišljenju zbližava?
- Živimo u vremenu velikih i ubrzanih promjena, dobu posthumanizma, postistine. Čovjekov humanitet je doveden u pitanje a ljudski život sve više sveden na bescjenje, dok osjećaj ugroženosti postaje eklatantan. Ono što je imanentno umjetnosti, forma i estetsko, odavno se briše kao njeno primarno svojstvo. Umjetnost postaje primijenjena grana filozofije i još nekih drugih disciplina koje više ne mogu sebe da opravdaju i obrazlože. Takva umjetnost teško da zbližava i humanizuje. Šta više, sve više postaje domen satanističkog djelovanja s razornom i dehumanizujućom funkcijom. Nažalost. Ali treba imati u vidu da se sve unutar složenog bića „savremene“ umjetnosti ne odvija samo u tim kategorijama. Ona ostaje domen slobode pa time i horizont objave čovjekovog humaniteta uprkos svemu, preciznije „duhu epohe“.
