Odavno se u domaćim okvirima nije pojavio umjetnik koji je svojom energijom, umjetničkim senzibilitetom i vještinom uspio skrenuti pažnju na sebe kao što je to uspio Damir Ovčina.

Potpisnik romana „Kad sam bio hodža“ i „Ko sam ti ja“ te možda i najpriznatije ime savremene bh. književnosti rijetko govori za medije, a za „Dnevni avaz“ je dao ekskluzivni intervju u kojem je govorio o o književnosti, kulturi, čovjekovom mjestu u društvu...

Glagoli su višak

Publiku i kritiku osvojili ste neobičnim stilom pisanja. Glagoli prisutni u svojoj odsutnosti – kako kaže Jergović. Otkud ideja za bijeg od predikata u rečenici?

- Književnost je ono što je novo. Novo a k'o oduvijek da je bilo. Da je čekano. To je i u načinu i sadržaju vijest. I to vijest zauvijek. Iznenađenje. Inovacija. Imajući ovo u svom shvatanju pisanja tražio sam dugo kako napisati ono što me se tiče, a da meni samom ne bude lažno i konfekcijsko. Srž našeg rada, nas koji smo zavrli da napišemo roman pa i priču ili članak i cjeloživotnog premišljanja, stane u rečenicu. Svu tu našu muku, napor, pamet, traženje, čitanje, bistrinu, tupost svijet jednostavno iščita iz rečenice. Nerijetko i iz jedne poruke. Može se jedna-dvije pa i deset isfolirati, ali roman čija je snaga sadržana u rečenici ne može. Ja sam tražio način samog sebe uvjeriti da sam se ratosiljao viškova riječi, banalnosti interpunkcije, balasta utjecaja raznih vrsta i stupnjeva, pokušaja potkupljivanja čitalaca, svakodnevnog baljezganja i koječega drugog. Ono što ostane poslije poštenog čitanja i ispravljanja, a za mene je to najčešće skraćivanje napisanog, mora biti čvrsto a neprimjetno u konstrukciji. Mora biti iznad svega pošteno k'o i sve druge iskrene i smislene čovjekove nakane. U tom su mi glagoli najprije višak, školski fazon u rečenici. Ne kažem da drugi griješe što ih koriste, al' ja tražim slike. Slike koje će uvezane stajati jedna do druge bez potrebe za objašnjavanjem.

Vaši romani pokazali su da i kod nas postoji fenomen bestseler djela. Kako Vi doživljavate književnu bh. scenu? Imamo li umjetiničke vrline u pisanoj riječi?

- Književnost je stvar samoće i nepripadanja. Neslaganja i traženja vlastitog načina. Književnost kod nas je bolja od očekivanog. Mislim, zato što ne traži sistem već pojedinca kojeg ništa ne može zaustaviti. Jer se njome ne bave institucije ni slične organizacije udruženog rada. Nema nikakvih izgovora ni sklanjanja iza opće situacije. Ogromna većina svega objavljenog po svijetu je smeće. I u književnosti je tako. Istina je da imamo pristojnih prosječnih pored mase diletanata, a ima i par dobrih. Ima pisaca par. To je puno. Cijeli svijet nema puno pisaca za koje se to može puna srca i uvjerene pameti reći. Tako je i ovdje. Bolest evropske umjetnosti, a jedino me suštinski književnost, pa i njene izvedene forme kakva je film zanima, jeste ovisnost o vlastima i fondovima. Tu smo, nesreću, na evropskom nivou. Fondovi inekako ako su privatni pa još ako je to privatno zarađeno mimo saradnje s vlastima ili drugim ucjenama.

Džabne pare su nevolja, a tu je opet najgore kad vlast tuđim parama plaća bezvezne seljačke il hohštaplerske gluparije, da bi upisala nekakvu podršku kulturi napose književnosti i sakrila se i iza toga ko i iza socijale il poticaja privatnom poslu i koječeg drugog pogrešnog i lažnog. Bolest k'o i druge društvene laži. Ne može vlast podržavati umjetnost kakva je nesputana, slobodoljubljiva, pravdoljubljiva, u sve uključena nepotkupljiva književnost. Makar je takva kad valja. To je apsurd. Vlast zazire od pisaca kad takvi postoje, jer su nepotkupljivi, nezbunjivi. Ne igraju u kolu.

Zbog čega ste drugi roman objavili u vlastitom izdanju?

- Zato što sam, umoran od kojekakvih bezveznih poslova, htio napraviti nešto suštinski svoje. Sebi prilično. Mada sam pošao od zamisli o knjižari, to je na kraju ispala izdavačka kuća kao okvir za moje romane i pisanje i kao način da mogu štampati ponešto od onog što držim vrijednim. Toga nema tako puno. Koliko god je teško, nema prave zamjene, jer sloboda pisanja i objavljivanja, sloboda poduzimanja na kraju nisu prepoznate kao najvažnije i najspasonosnije mjere koje utječu na život. Na opću stvarnost. Mi smo društvo neiskorištene neprepoznate pa i necijenjene slobode. Slobode koja traži odgovornost i samostalnost. Ona jeste najteža, potpuno uznemirujuća, ali i najljepša i najvrednija stvar. U poduzimanju posla kao preuzimanju svog vlastitog života nema alternative.

Čekam Ademira Kenovića

Već neko vrijeme se najavljuje ekranizacija Vašeg romana „Kad sam bio hodža“. Kada ćemo biti u prilici pogledati Vaš roman?

- Svaki dan čekam tu blagu vijest da je konačno nezaustavljivo i vidljivo slikanje te priče u seriju i film. Odužilo se. Sam početak je o čemu razmišljam, a onda je kraj tek stvar upornosti koliko god para i tehnike. Navijam da bude to koliko sutra ozvaničeno i nepovratno. Ako ne sutra, a onda ovaj august koji mi je sav za dobre vijesti. Čekam da mi Ademir to javi. Uvjeren da sam napisao dovoljno drugačije da udruženo s Kenovićevim znanjem, željom, iskustvom i vještinom okupljenih uprizorivača, krojača crtača, hvatača zvukova, uslikavača, a ima i drugih masa, damo najbolje iz romana ojačano još novim rješenjima i nekim produbljivanjima.

Pišući scenarij kao da sam sebi otkrio još nešto dotad neosviješteno o likovima i događajima. K'o da su mi likovi opet pomogli. Toliko da mi žao makar dvojicu da lično ne odglumim, a veze s glumom nemam, koliko se može nemat'.

Vaš drugi roman „Ko sam ti ja“ napravio je otklon od ratne tematike. Smatrate li da je bh. umjetnost previše prožeta tom tematikom?

- Umjetnost u naivnijim pokušajima nerijetko ide stranom na kojoj se otpor čini manjim, a rezultat ostvarljivijim. Ima ta doza naivnosti u pristupu da su teške teme kakva je rat već gotove priče kojima boba treba da se uobliče i svojom težinom djeluju na čitaoce. A to nije tako. Stvarnost se opire olakom opisivanju. Život bježi od banalnosti. Silni su pokušaji u koječemu da se tek tako opriča nesreća i time sebi nešto priskrbi. Rat je teška građa, koliko je i svaki dan života težak i neuhvatljiv za trpanje u zadati okvir. Ja nisam pisao o ratu. Ustvari, izbjegavao sam tu temu. Ona mi se, naprosto, prepriječila između dvije slike jednog krova u sarajevskom aerodromskom naselju tako da sam, da bih došao na tu sliku u martu devedeset šeste, morao proći kroz masu slika između. To je. U drugom romanu sam hvatao život dvadeset godina poslije rata određen iskustvom opisanim u prvom romanu. Karakter vodi u sukob. Život je sukob. A pošten čovjek obavezan je i poznatom mu i nepoznatom prošlošću. Za mene je karakter sudbina i o tome pišem. Hvatam lik čovjeka koji od mene uzima šta hoće da bi mi nešto vratio ako ga uspijem opisati na njegovom meni vidljivom a nepredvidljivom putu.

Iz otvorenosti ide sloboda

Fali li nam kulture? Ima li Sarajevo kao glavni grad jedne evropske države dovoljno kulturnih događaja?

- Fali nam nasušno kultura kao prožimajuća i oslobađajuća istina. Kao jedini istinski medij. Kao stalna živa uvjerljiva propovijed istine, ljepote, slobode. Nije ni toliko hrđavo da postoje razni festivali, jer, ako ništa, daju i ne htijući otvorenost, a to je neophodno društvu. Otvorenost. Iz otvorenosti ide sloboda, a kroz nju pamet prenosiva u korist svima pa i napredak kao oslobađanje od straha skučenosti, bezveznosti, učmalosti. Ipak, većinu plaćaju fondovi, kantonalni, federalni, općinski, ovi, oni, a to je garancija da se suštinskim problemima našeg svijeta nešto tako plaćeno neće baviti. Kako god, neka i toga, makar bilo i bižuterija, neki je pokušaj. Pametnom će koristiti. Dosadnog će razonoditi. Usamljenog će, ipak, na tren povezati. Grad će ušareniti pa nije ni za potcijeniti.

Pisac ste u vremenu u kojem biti polupismen ili nepismen ne predstavlja hendikep. Ima li nade za knjigu i pisanu riječ?

- Svijet se ne kreće po nekoj zadatoj logici naprijed ka boljem. Nisam praznovjerac progresa. Tehnika ide nezaustavljivo, makar s ovako određujuće ipak slobodnom svjetskom ekonomijom, ali neki intelektualni ni politički smjer ka slobodnijem i pravednijem nije ničim osiguran. Zavisi od nas. Opet paradoks da sve veća potpuno izluđujuća dostupnost alata za čitanje, učenje, pisanje ne vode pismenosti već blebetanju i sebeljublju. Pismenost nije pravopis kao puki pravilnik. To je čovjekova osjetljivost na smisleno, promišljeno, uobličeno, svježe pa time korisno i neusporedivo. Pismenost je načitanost. Starija je i od pisanja i od čitanja, ali je čitanje u ovoj današnjoj dostupnosti proporcionalno malo ako ikako uvećava. I nije kriv nikakav fejsbuk ni instagram ni slične šatre za cirkuzanje. Najkrivlje su škole.

A u njima nastavnici koji po dvanest godina obaveznog dreždanja po klupama na kraju otpuste đake s manje volje, svježine, pameti, znanja, želje i samopouzdanja negoli su imali kad su pod moranje ušli k'o djeca. A na to baška fakulteti. I svaka kuća odgovorna je za svoju djecu i niko nema izgovora, ali nikoga na čitanje i ne treba tjerati pa ni nagovarati. Sebi je neprijatelj ko ne čita i ne traži, a dato mu da može. Na kraju, knjiga kao predmet svojom jeftinoćom izrade mami bezveznjake da svoje budalaštine ukoričavaju i tako sebi lete prispodobiti kakva priznanja i pozicije u birokratiji i komšiluku. Ono rijetko a vrijedno nadživjet će sve bujice izgovorenih i napisanih riječi.

Na čemu trenutno radite? Kada možemo očekivati novi roman Damira Ovčine?

- Mučim se kad pišem. Sad više ne zapetljavam linije u slova i tačke rukom tjerajući u desno taj krivudavi trag bijesa, već udaram po virtualnoj tipkovnici svog petzarezšest inčnog ekrana, griješeći palčevima i popravljajući slova svaki čas. Tako stalno s alatom u rukama i životom pred sobom, a i samopostavljenom ulogom i zadatkom pisca nemam kud već šta napisati. Napisati kao da nije ni pisano nego otrgnuto od života, a dublje, čistije, privlačnije, istinitije od života. Stavljujući sebi težak zadatak da priznam da pišem, a ne znajući hoće li to pisanje kad dođem do zadnje rečenice do koje mi treba još pedesetak hiljada uvezanih gotovo neprimjetnih riječi opravdati samo sebe, kažem da pišem roman. Probat ću ga istjerati do septembra. Imam naslov pa time i samouvjerenost da ću uspjeti šta staviti i poduprijeti ga.

Život je pamćenje

Koliko je Sarajevo iz romana „Kad sam bio hodža“ slično ovom Sarajevu danas? Koliko smo mi isti ljudi?

- I ja to tražim. To mi je pitanje trajanja mladosti i djetinjstva u meni. Njihove svježine. Šta je od tog svijeta bliskog i gotovo opipljivog ostalo makar za mene. Sarajevo traje, a mijenja se jer ljudi su bića zaborava pa i olakog ograničenog pamćenja.

Život je pamćenje, a smrt zaborav. Puno napričavanja, a u svakom je olakom pričanju najviše laganja i pretjerivanja u svoju čast, o ratu kao i svako brbljanje čini temu neuvjerljivom i dosadnom, a ljudi lako nasjedaju na fraze i šeme. Jedino priča kakva je roman u svojoj sveobuhvatnosti, snazi, uvjerljivosti može spasiti od zaborava, nesvjesnosti, uzaludnosti.

Glad za lijepim

Kakav je status bh. književnosti u odnosu na regionalnu, evropsku, svjetsku? Imamo li se čime podičiti?

- Imamo. Vidim neposredno trgujući vlastitim knjigama da imamo najvažnije za književnost, a to su čitaoci. Postoji glad za lijepim i istinitim u svakom čovjeku, a kamoli u narodu. Ne fali ni dobrih knjiga. Opet, za mene je najveći neprijatelj književnosti sama loša književnost. Dosada i laž koje predstavlja kao vrijednost. Nijedan narod ni zemlja bez te uvezanosti lijepog, istinitog, potrebnog koju književnost daje kad valja nema drugih validnih legitimacija u masi naroda i kultura. Nema se na šta pozvati kao na svoje utemeljenje opravdanje i dokaz svoje samosvojnosti. U tom paradoksu da se narod dokazuje kroz pojedinca a taj pojedinac pišući o sitnici i čudu svog života, zapravo, govori i o narodu i jeziku iz kojeg je i zemlji i povijesti, a da ga to možda i ne zanima, leži istina pa i pouka da je najvrednije najteže i za stvoriti i prepoznati, a najjeftinije se očituje u banalnosti svođenja svega pa i naroda na ličnu korist.