U Kamernom teatru 55 Sarajevo priprema se predstava „Malograđanska svadba“ u režiji velikog Paola Mađelija (Magelli). U martu će biti puna godina od kada je na čelo ove teatarske kuće postavljen agilni Senad Alihodžić.

O svemu tome i drugim zanimljivim temama direktor Kamernog teatra 55 veoma otvoreno govorio je za „Avaz“.

Uzbuđeni smo

- Počeli smo s probama 25. januara, premijera je zakazana za kraj marta. Mađeli je reditelj svjetskog kalibra i ne sumnjam da će Kamernom teatru 55, a i našoj publici ponuditi nešto veoma kvalitetno i vrijedno. Radi se o čovjeku koji ima neprocjenjivo profesionalno iskustvo i od koga se može veoma mnogo naučiti. Svi mi u Kamernom smo uzbuđeni što, evo, prvi put radimo s njim.

Moram spomenuti i njegovu najbližu saradnicu, dramaturginju Željku Udovičić-Pleštinu, koja već duži niz godina sarađuje s Paolom, potom kostimografkinju Lejlu Hodžić, scenografkinju Mirnu Ler i autore muzike Damira Martinovića Mrleta iz grupe „Let 3“ i Ivanku Mazurkijević. S glumačke strane, okupili smo fenomenalnu ekipu glumaca i glumica Kamernog teatra 55, s Tatjanom Šojić, Gordanom Boban, Majom Izetbegović, Dinom Mušanović, Muhamedom Hadžovićem, Sabitom Sejdinovićem, Amarom Selimovićem, Davorom Golubovićem na čelu. Glumačkom ansamblu se priključuje nama svima dragi i poznati kolega i prijatelj Ermin Bravo. Svi zajedno krećemo na jedno predivno putovanje.

Šta Kamerni od novih projekata još planira za ovu godinu?

- Radit ćemo i predstavu prema motivima italijanskog filma „Potpuni stranci“, koju će režirati Lajla Kaikčija. Bavimo se pitanjima međuljudskih odnosa u prijateljstvu, u partnerskim odnosima, odnosima roditelja i djece. Koliko smo, zapravo, iskreni prema dragim ljudima, šta to zataškavamo, i koliko su svi odnosi protkani licemjerstvom, lažima i nepovjerenjem. Žanrovski, bit će to jedna veoma zabavna, ali i poučna tragikomedija. Glumačka postava se već zna i svi željno iščekujemo početak rada na ovoj predstavi.

Pripremamo i autorski projekt talentirane reduteljice Jovane Tomić o femicidu. Smatram da je ovo beskrajno važna tema ne samo za Sarajevo već za cijelu BiH, posebno kada uzmemo u obzir sva nemila dešavanja kojima smo bili svjedoci u prethodnoj godini.

I na kraju, radimo tekst Kempinskog „Duet za jednog“, u režiji mlade rediteljice Ajle Bešić. Tekst govori o umjetnici kojoj je dijagnosticirana multipla skleroza i koja odlazi na psihoterapiju. S ovom predstavom želimo da podignemo svijest o problemima s kojima se susreću osobe koje pate od ovog oboljenja. Nažalost, psihoterapija je i danas tabu tema na našim prostorima, još vlada mišljenje da, ako tražite stručnu, psihoterapeutsku pomoć, u BiH ljudi misle da ste ludi. Što, naravno, nije tačno. Psihoterapeuti su stručne osobe koje se godinama usavršavaju, i kroz školu i praksu, te stoga mislim da ova predstava može pomoći mnogima da se odvaže i potraže stručnu pomoć. Iskreno, mislim da bi svako trebao otići na psihoterapiju, jer je to veoma djelotvoran način njegovanja vlastite psihe i rada na njoj.

U narednom periodu nastavljamo s radom na projektu „Dramski studio 55“, u kojem srednjoškolci tokom cijele godine izučavaju teatar u svakom smislu, te kroz prilagođenu teoriju, ali i ozbiljnu praksu. Dramaturginja Emina Omerović, koja je voditeljica studija, zajedno s djecom će odlučiti kojom temom će se baviti, da bi na kraju školske godine finalizirali s predstavom koju će igrati za svoje vršnjake.

Nastavljamo s radom na dva teatarska festivala RUTA i „Dani Jurislava Korenića“, na kojima će publika gledati predstave najboljih regionalnih produkcija.

Imamo još projekata na kojima intenzivno radimo, ali sada ne bih da izlazim s detaljima jer ih nismo finalizirali.

Iz svega ovoga nabrojanog, naravno, svi ovi projekti su bitni, ali moram podvući da je fokus na produkciji predstava. Imamo vjernu i divnu publiku koju izuzetno cijenimo, ali uporedo tragamo i za novom publikom, jer, jednostavno rečeno, ovo što radimo, radimo zbog publike.

"Iskoristiti priliku"

Uskoro će godina od kada ste direktor Kamernog teatra. Kad podvučete crtu ispod tog perioda, da li ste zadovoljni urađenim?

- Zadovoljan sam, ali uvijek od sebe, ali i drugih tražim više. Želim da ljudi koji su zaposleni u Kamernom teatru 55 nastave voljeti ovaj nevjerovatni i jedinstveni teatar. Teatar kakvog nema u regionu, a usuđujem se reći - i šire. Mjesto gdje publika i glumci dišu kao jedno. Kamerni teatar 55 je regionalni brend. Gdje god putujemo, traži se karta više. I to nije otkad sam ja ovdje. Bivši direktori, svako od njih na svoj način, ostavili su pozitivan trag. Na meni je da nastavim i unaprijedim koliko znam i mogu i koliko mi se dozvoli. Odgovornost je ogromna, ali ne sputavajuća.

Napredovali smo u svakom segmentu u poređenju na godinu prije, kada nisam bio direktor. Imamo veću produkciju predstava, predstave na naša dva festivala su posjećenije, imamo više sponzorskih ugovora, više publike na repertoarnim igranjima predstava. Više sredstava smo dobili iz domaćih fondova, ali i iz fondova Kreativne Europe.

Za godinu je postavljen jak temelj. Temelj da možemo nastaviti nesmetano stvarati predstave vrhunskog kvaliteta, a sve kako bi publika mogla još više da uživa i bude zadovoljna našim predstavama, ali i ponosna na svoj Kamerni teatar 55.

Ako to postignemo u narednom periodu, bit ću presretan i ponosan, kako na sebe tako i na sve saradnike.

Kakvo je, prema Vašem mišljenju, mjesto pozorišta u današnjem bh. društvu?

- Odlično. Stvari idu nabolje. Gledam, sva pozorišta su puna. Sad ću možda reći nešto nepopularno, a to je da su predstave jednim dijelom pune ne samo zbog kvaliteta već zbog toga što, osim pozorišta, u Sarajevu na sedmičnoj bazi i nemate nekih dešavanja. Nema više KK Bosna i RK Bosna, kao nekad što je bilo, nema koncerata, nema „cool“ klubova... Čini mi se, jedino što Sarajevo ima da ponudi jeste pozorišni repertoar. E, sada, trebamo svi zajedno “iskoristiti priliku” i poduzeti sve moguće da radimo još zanimljivije, kreativnije predstave.

Gdje je danas bh. teatar pozicioniran na regionalnoj sceni?

- Ja mogu samo da govorim o Kamernom teatru 55, jer, iskreno, toliko posla imam da nemam vremena da se bavim drugim teatrima. Niti, iskreno, želim. Pozicionirani smo kao jedan od najboljih teatara u regiji. I to ne govorim ja, kao direktor i glumac Kamernog, jer bi to bilo subjektivno, to govore stručnjaci i profesionalci iz regije, to govore pune sale gdje god gostujemo, to govore nagrade. Kamerni ima jednu specifičnost, a to su kultne predstave i na to smo ponosni. Predstave koje dvije ili više decenija igraju, koje su doživjele 100. i čak 200. izvođenje, predstave koje i dan-danas pune sale. Nabrojat ću samo neke od njih, pa ćete shvatiti o čemu govorim „Sjećaš li se Doli Bel“, „Umri muški“, „Helverova noć“, „Mirna Bosna“, „Šindlerov lift“…

Ali jedno polje u kojem možemo napredovati su jake koprodukcije s eminentnim pozorištima i festivalima. Ove godine „Malograđansku svadbu“ radimo u koprodukciji s MESS-om. Nismo dugo radili s njima, a MESS je zaista vrlo priznat festival u regiji. Vjerujem da će nam to otvoriti vrata i prema regiji i prema svijetu.

Je li Vam bilo zahtjevno spojiti direktorsku poziciju i glumački poziv, da li Vas zbog funkcije kolege drugačije gledaju?

- Naravno da jeste. Ja sam mlad direktor, znam sebe vrlo dobro. Ako krenem tim putem, da glumim u svakoj predstavi koja mi se ponudi, a zapravo bih trebao biti u kancelariji, to neće izaći na dobro. Zato sam potpuno posvećen svojoj novoj funkciji. Odbio sam tri nove predstave u Sarajevu s odličnim rediteljima, između ostalog, jedna od njih je i ova koju režira Paolo Mađeli. Posebno mi je teško bilo reći ne Paolu, ali on to razumije, nadam se kao i svi ostali. Potom, ne izlazim na kastinge za filmove. Predan sam novoj funkciji, a da bi stvari u Kamernom išle naprijed, potreban je Senad koji je više fokusiran kao direktor, a ne da bude malo glumac, malo direktor. Naravno, glumit ću i dalje, ali samo onda kada budem siguran da Kamerni neće ispaštati.

Što se tiče kolega glumaca, osjećam njihovu podršku. Imam divnih prijatelja u ansamblu, koji mi iskreno govore neke stvari i to je ono što mi je veoma potrebno. Poštovanje koje imam prema ansamblu i prijateljima u njemu je ogromno. I rekao sam im, a, evo, i da ostane zapisano, da onog trenutka kada većina u ansamblu bude nezadovoljna s onim šta i kako radim, odlazim s ove funkcije odmah. Ako me, naravno, politika prije ne smijeni...

Moja meditacija

 Ko je Senad kada nije u Kamernom?

- Senad je neko ko voli svoj privatni život. Okružen sam divnim ljudima, sretan sam i neizmjerno zahvalan na tome. Volim hiking po planinama, to je moja meditacija. Sve više volim životinje i želim da imam psa i mačku. To je sada nemoguće zbog mojih obaveza, ali u budućnosti, sigurno. Volim putovati, mislim da mi to pomaže da ne poludim u Sarajevu, da ostanem svoj, da znam da mi ništa krucijalno ne fali. Da se izborim s onim što nam se u Sarajevu stalno servira, a to je da nikad ništa nije dobro, nisi dovoljno dobar... Treba se naučiti nositi s tim i boriti.

Imao sam sreću pa sam, kao glumac u filmovima, išao na tri najjača filmska festivala u svijetu - Kan, Venecija i Berlin. Naučio sam se nositi s uspjesima. Naravno, lagao bih kad bih rekao da sam naučio da se nosim s neuspjesima (ono što ja smatram neuspjehom, a ne što sredina nameće).To je proces i vjerovatno neću nikad naučiti. Možda me to i tjera da budem bolji, da se trudim da društvo bude što zdravije.

Vjerujem, iskreno, da teatar ima svoju suštinsku funkciju u BiH, možda čak veću nego u nekim uređenijim zapadnim zemljama. I to mi je vodilja za naprijed. Vidim da se toliko toga lijepog može uraditi ako imate neku viziju, ako ste iskreni prema sebi i prema onome što radite. Ako se samo malo više potrudite. Na ovaj način pokušavam da razmišljam kad je privatni život, ali i Kamerni u pitanju.