Teodora Vuković, poznatija kao „Ultravioletna“, 22-godišnja je spisateljica, novinarka i autorica dviju zbirki poezije „Ultravioletna“ i „Ultravioletna 2“, a na Instagramu je prati više od 50.000 ljudi. Teodora dolazi iz Paraćina, malog grada u Srbiji, a svojim stihovima je osvojila i mlade u BiH.
Njena poezija predstavlja glas mlade generacije umjetnika - buntovnika, koji se ne plaše da glasno i prkosno izgovore svoje misli.
Niste sami...
Teodora je govorila za „Dnevni avaz“ o pisanju, poruci koju šalje čitaocima, ali i izazovima s kojima se susreće kao mlada spisateljica.
- Počela sam da pišem i da na taj način liječim sebe još kada sam bila u osnovnoj školi. Tada nisam shvatala koliki je to dar, da sa 11-12 godina, kada imaš neki problem, koji ti kao i svakom djetetu smeta (jer nam tada sve smeta), na taj način ispoljiš tugu, bijes, ljutnju. Pisanje je nešto najljekovitije što je moglo da mi se dogodi i upravo taj lijek koji sama sebi dajem dok pišem – kazala nam je.
Poruka koju šalje čitaocima jeste „Niste sami sa svojim osjećanjima“. Teodora kroz stihove želi da objasni da još neko osjeća isto to, i još neko zna kako vam je.
- Inspiracija je u nama samima, krenula sam pisanjem o sebi i onome što proživljavam. To se kasnije nadovezivalo na prirodu, na ljude oko mene, slučajne prolaznike ili vječne boli. Gubitak bake i deke je glavna tema moje druge zbirke, njima sam je i posvetila. To su te najveće boli koje su vječne, o kojima valja pisati, a valja i čitati, jer je to život, a mi ga živimo prvi put – ističe.
Pisanje o emocijama
Najvećim izazovom smatra pisanje o tragedijama koje su potresle mnogo ljudi, o samoubistvu i mentalnom zdravlju u globalu.
- Ne znaš kako će neko reagovati na to, a opet pišeš, u nadi da će te razumjeti na pravi način i da će biti dobro nakon što pročita. Jednom sam napisala da je svaki rat zapravo započet riječima. Riječi su vatreno oružje čiji metak najviše boli – govori.
Zadovoljna je kako su njene zbirke prihvaćene od čitalaca, a rečenica kojom se ova mlada umjetnica vodi jeste „Učim te da razumiješ svoje emocije“.
- Pisanjem o svojim emocijama, o osjećanjima ljudi širom svijeta, moja je želja da pomognem drugima da se pronađu među tim stihovima. Ne postoji čovjek na ovom svijetu koji je isti kao neki drugi. Svi smo posebni, svi smo različiti. I svi doživljavamo svijet oko sebe drugačije. Ako poezija ne pomogne, sasvim sam sigurna da će pomoći terapeut. Svojom poezijom pokušavam da normalizujem to da je okej osjećati nešto što inače ne osjećaš i da je potpuno uredu potražiti pomoć ako osjetiš da ti je potrebna – ističe.
Jedan život
Svoje knjige potpisuje s „Njeguj se, cvijete“, a mladima je poručila da ne mijenjaju sebe ni zbog koga i da vjeruju u sebe prije svega.
- Ovaj život živimo samo jednom, pa hajde da naučimo da se sklanjamo od sunca kada prži i da nađemo svoje sklonište kada pada sneg. A sklonište je u nama, samo ga moramo naći – zaključila je.
Odrasla sam uz životinje, moja porodica me je naučila da volim ta nevina bića i u toku svog života smo spasili i očuvali sigurno 15-ak pasa i mačaka. Zahvalna sam im što su me naučili da volim, budem empatična i da pomažem svima oko sebe koliko mogu.
