"Drugi svjetski rat je gotov, ali Prvi svjetski rat još nije završen". To su riječi jednog višeg turskog zvaničnika kojeg sam nedavno sreo u Ankari. Govorio je o Bliskom istoku, ali to je bio komentar koji sam mogao čuti u Moskvi, u Kijevu ili na Balkanu, o stanju stvari na evropskom kontinentu - piše Ivan Krastev za "The Guardian", u tekstu pod naslovom "Evropa se suočava s potencijalnom krizom na Balkanu. Mora djelovati uskoro".

Jedino mjesto za koje nisam mogao čuti ovo je Brisel. To je zato što je Evropska unija i dalje nepripremljena da živi u svijetu u kojem se vratila geopolitika - u kojoj su vlade, kao i veliki dio javnosti, opsjednute granicama i teritorijama i imaju tendenciju da ekonomskim rastom definiraju uspjeh manje nego nacionalnim ponosom, navodi Ivan Krastev, predsjednik Centra za liberalne strategije, sa sjedištem u Sofiji. 

To je danas na zapadnom Balkanu, gdje se sposobnost EU da razmišlja i djeluje kao geopolitički igrač, ozbiljno stavljeno na test. Ranije ovog mjeseca, EU je predstavila novu Strategiju za zapadni Balkan. Cilj Strategije je podsticanje reformi u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, Makedoniji i Albaniji, obnavljajući izglede za članstvo. Činjenice da se briselske institucije, koje se nalaze usred populističkog oporavka koji pogađa većinu zemalja EU, sada imaju hrabrosti da ponove kako obećano članstvo nije malo čudo.

Jedna balkanska šala najbolje opisuje način razmišljanja ljudi koji smatraju da su ostavljeni da čekaju predugo - kad je u pitanju članstvo u EU, razlika između pesimista i optimista je u tome što optimisti vjeruju da će se Turska pridružiti tokom albanskog predsjedavanja EU, dok pesimisti veruju da će se Albanija pridružiti tokom turskog predsjedavanja EU. Znači: nikad.

Brisel je upravu kada poručuje da je status "kvo" neodrživ. Međutim, bez ikakvog praćenja, ova akcija rizikuje stvaranje nestabilnosti u regionu. Ono čega se EU najviše plaši je ponavljanje ukrajinskog scenarija, u kojem vladina podrška evropskim aspiracijama izaziva povratak protivnika proširenja (čitaj Rusija), umjesto da okuplja evropske vlade oko projekta.

Mnogi faktori doveli su Balkan opet u prvi plan - ne samo posljednja izbjeglička kriza, koja je duboko potresla region. Sada raste momentum za veću integraciju, nakon perioda kada je EU bila prepoznata kao organizacija koja je dala malo novca i s mnogim vezama.

Iako malo primjetan, vidljiv je ohrabrujući razvoj, nakon nedavne ratifikacije prijateljskog sporazuma  između Bugarske i Makedonije, dvije države čiji su odnosi dugo bili ugroženi, uglavnom zbog pitanja manjina. Postizanjem ovog napretka, poslali su signal da je došlo vrijeme da se potraže rješenja za neke probleme u regionu.

Ali, da bi EU uspjela u svojoj ambiciji da transformira region, ona mora biti svjesna značajnih geopolitičkih promjena koje su se dogodile. U 2003. godini, kada je EU prvi put obećala članstvo, izgledalo je da nema sumnje da će budućnost regiona biti evropska. Rusija je gledala na Balkan prvenstveno kao na tranzitni prostor za svoj energetski izvoz na zapadnoevropska tržišta. Tada je ambicija Moskve bila očuvanje stepena utjecaja, a ne da se takmiči s Briselom.

Prije 15 godina, Turska je bila entuzijastična zbog svojih šansi da se pridruži EU. Kao rezultat toga, prenijela je svoju politiku na Balkan, da bi pokazala svoju stratešku vrijednost Evropi. Tada, niko nije govorio o Kini na Balkanu.

Danas je geopolitička konkurencija velika. Kina će ove godine postati prvi strani investitor u Srbiji. Planovi izgradnje brze pruge između grčke luke Pirej i Budimpešte, preko Beograda, od velike su vrijednosti Kini, jer postavlja svoju trgovačku rutu "jedan kaiš, jedan put" između Azije i Evrope. Kina se nada da će zapadni Balkan konačno biti integriran u jedinstveno evropsko tržište, iako Kina ne žuri sa svojim infrastrukturnim projektima, kako bi se pridržavala pravila EU.

Ovo pokreće mnogo pitanja. Da li bi EU trebala da podstakne zemlje zapadnog Balkana da usvoje pravila nabavke sada ili kasnije? Je li EU spremna da ponudi nadoknadu ako ove države izgube kineske investicije kao posljedicu integracija u EU? Također, promijenio se i pristup Rusije. Brisel ne treba da ima špijuna u Kremlju da zna da će Moskva učiniti sve što može da spriječi Makedoniju da se pridruži NATO-u, ne zbog svoje strateške važnosti, već zbog svoje simboličke vrijednosti.

A evropski kreatori politike trebaju biti svjesni da, ako dugotrajni spor između Grčke i Makedonije (zbog imena Makedonije) ne bude riješen prije sljedećeg samita EU o zapadnom Balkanu u maju, onda će to dovesti do dvostrukog poraza: ambicije Makedonije će biti uništene i napori Brisela da se ozbiljno shvate u regionu će pasti.

Balkanski region je mjesto gdje Rusija može raditi na destabilizaciji EU uz veoma niske političke troškove za sebe, kako u novčani tako i uz nizak rizik konfrontacije sa SAD. Dakle, evropska diplomatija je uvjerena da Moskvi eskalacija tenzija ne bi bila u najboljem interesu. Je li EU spremna za ovo?

Zatim je tu Turska, zemlja čiji su odnosi sa EU historijski loši. Još uvijek nije jasno da će turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdoğan) otvoriti svoje karte na zapadnom Balkanu. Iako Ankara pokušava da izgradi svoj utjecaj među muslimanskim zajednicama na Balkanu, Moskva koristi vlastitu polugu nad pravoslavnim kršćanima. Mogu li Rusija i Turska možda koordinirati svoju politiku, baš kao što su pokušali da urade u Siriji?

Ako se EU sporo probudi u novoj geopolitičkoj stvarnosti, njena Strategija za zapadni Balkan će se završiti porazom.