Nisam dobivao informacije od svog tijela, a, i ako se nešto neobično događalo, nisam obraćao pažnju na to. Nažalost, tek kada se suočite s tim, onda počnete da prepoznajete simptome poput gubitka ravnoteže, nesinhroniziranih pokreta, težeg izgovaranja riječi, prekomjernog znojenja. Sve ono što inače pripisujete umoru.

Banalan je bio i razlog da uopće posjetim ljekara, kaže na početku intervja za "Alo.rs" Goran Knežević, ministar privrede u Vladi Srbije, kojem je na tom, kako kaže, banalnom pregledu dijagnosticiran limfom centralnog nervnog sistema.

Tada je, početkom 2018. godine, 28. januara, počeo borbu za život. To je uključivalo hemoterapije i zračenje cijelih osam mjeseci, period kada je bio vezan za krevet, a supruga ga danonoćno njegovala, jer ništa nije mogao da radi sam, ali i moment kada je ponovo morao učiti hodati. 

Kao grom iz vedra neba

- Na rekreaciji saigrači su me bukvalno otjerali s meča kod ljekara jer sam katastrofalno igrao. Tako sam u 19 sati otišao s rekreacije potpuno zdrav na pregled, uvjeren da samo imam loš dan, a u 23 sata supruga je uplakana izašla iz ordinacije gdje sam snimao glavu i kao grom iz vedra neba stigla dijagnoza koja kaže da sam smrtno ugrožen. Sutradan, na detaljnijem pregledu u Novom Sadu potvrđena mi je dijagnoza: limfom centralnog nervnog sistema - kaže Knežević i priznaje da uopće nije bio svjestan težine vijesti koje su mu saopćili ljekari.

- Pravo da vam kažem, nisam uopće bio svjestan. Uvijek mislite da se to događa drugim ljudima i sjećam se da se porodica čudila jer sam prvih nekoliko dana spavao kao beba, dok su svi oko mene bili sluđeni i uznemireni - navodi on i dodaje:

- Operacije nije bilo, liječen sam hemoterapijom i zračenjem skoro osam mjeseci. Imao sam sjajan tim ljekara koji su činili Danica Grujičić, Biljana Mihaljević i Darko Antić, koji su izabrali najbolju terapiju koje sam se pridržavao i koja je očigledno bila efikasna.

Slušao ljekare

Kako je tek zvanično završio terapiju, za sada, kaže, nije tražio alternativne načine liječenja, već se pridržava savjeta ljekara. Ogromnu zahvalnost duguje porodici, ali i stranačkim kolegama koji su sve vrijeme bili uz njega.

- Ogromnu zahvalnost dugujem porodici koja je bila uz mene sve vrijeme, prije svega mojoj supruzi Sandi, koja je više mjeseci provela uz mene spavajući u fotelji, njegujući me i pomažući mi i u obični stvarima koje nisam mogao da obavljam sam. U jednom trenutku sam ponovo učio da hodam. Bolnički hodnik dug 15 metara bio je u to vrijeme pravi izazov za mene, pa i danas dobro pamtim osjećaj zadovoljstva kada sam uspio da pređem dva puta - kaže Knežević i dodaje:

- Ono što posebno želim da istaknem jeste da sam sve vrijeme imao ogromnu podršku svojih kolega iz SNS-, od predsjednika Vučića, ministra Lončara, sekretara Gojkovića, premijerke Brnabić i cijele Vlade, Andreja, Darka i mnogih drugih koji su se danonoćno javljali, davali mi podršku i nudili pomoć.

Odlučio da pobijedi

Teško mu je da izdvoji šta mu je najteže padalo nakon što mu je otkrivena bolest.

- Teško je izdvojiti najteže, sve je bilo dosta naporno. Bio sam vezan za krevet i zavisan od drugih. Kada se to desi čovjeku, ostaje samo ona gola borba za život i ja sam se u tu bitku upustio. Imao sam toliko razloga da ne posustanem, prvo zbog dragih ljudi - imam djecu, unuče, prijatelje i ako je život želio da me stavi na taj test, odlučio sam da se borim i pobijedim, nije da mi je bio prvi put - priča Knežević.

Dodaje da narednu kontrolu ima u januaru.

- S obzirom na to da je limfom opaka bolest koju nije lako eliminirati, najkritičnija je prva godina, ali sam optimista.

A da ovaj Goran danas može da kaže nešto onom Goranu od prije godinu, šta bi to bilo:

- Svi mi cijelog života žurimo negdje, jurimo za dostižnim i nedostižnim stvarima, uvijek imamo važnije prioritete od nas samih i na tom životnom putu često zaboravimo suštinu. Na teži način sam shvatio da je to potrebno usporiti, posvetiti se više porodici i prijateljima i održavati ravnotežu u životu. Možda zvuči kao kliše poslovica "zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu", ali zapravo suština života se ogleda u njoj.

Redovno vježba da bi opet pobjeđivao u tenisu

Dane, kako kaže, provodi aktivno, baveći se fizičkom aktivnošću.

- Veoma sam aktivan, redovno se bavim fizičkom aktivnošću i sve se vraća na svoje mjesto. Ono što mi najviše nedostaje je da povratim kondiciju kako bih svoje prijatelje mogao opet da pobjeđujem u tenisu, ali i na tome radim.