Početkom avgusta pažnju cijelog regiona privuklo je obilježavanje četvrt vijeka od vojno-redarstvene operacije Oluja. Naročito zbog prisustva Borisa Miloševića, potoredsjednika Vlade RH.

Hrabar potez toga političara, Srbina po nacionalnosti, naišao je na brojne osude u srpskoj javnosti. Milošević je ostao smiren i poručio da je odlaskom u Knin dao doprinos suočavanju sa prošlošću i pomirenju naroda, piše "AntenaM".

U oprečnim pogledima koji prate svaku godišnjicu Oluje, začudo, odavno je zaboravljeno jedno davno izrečeno pokajanje, zakašnjelo, ali istinski iskreno, potresno i, stoga, potencijalno poučno za sve koji ni do danas nijesu shvatili da se velikodržavni projekti i rušenje vlastite države uvijek završe kolektivno i individualno tragično. 

Milan Babić, nekadašnji predsjednik tzv. Republike Srpska Krajina, tek je pred Haškim tribunalom spoznao veličinu svoje greške i zamolio za oprost.  

Evo šta je Babić tada kazao: 

Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada treba da izrazim dubinu mog kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga grijeha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu priznavanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio.

Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podijeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako obezbijedimo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.

Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, saosećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao. I, na kraju, bezrezervno stvaljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala".  

Milan Babić bio je predsjednik tzv. Republike Srpska Krajina nepuna tri mjeseca, od decembra 1991. do februara 1992. Haški Tribunal osudio ga je 2004. na trinaest godina zatvora zbog progona na političkoj, vjerskoj i rasnoj osnovi, kao i za zločin protiv čovječnosti počinjen protiv civila na okupiranim područjima Hrvatske.

Dvije godine kasnije, 5. marta 2006, baš u vrijeme kad se Crna Gora počela pripremati za Referendum o nezavisnosti, Milan Babić je u zatvoru izvršio saomoubistvo.