Književnik Svetislav Basara dobitnik je Ninove nagrade za roman godine. "Kontraendorfin" je, prema ocjeni žirija, roman ironije i groteske, kojim se čitalac izvodi iz zone komfora. U intervju za „Dnevni avaz“ s Basarom smo razgovarali o balkanskim mitovima, Ivi Andriću koji je i jedan od likova u njegovom djelu, napadima Emira Kusturice na njega te političkoj situaciji u Srbiji i regionu danas.
Dobitnik ste ovogodišnje NIN-ove nagrade za roman "Kontraendorfin" koji, i poput vaših prethodnih djela, bavi demontiranjem nekih od srpskih mitova. Naravno, u svakom društvu postoje mitovi, no zašto na Balkanu svjedočimo svojevrsnoj permanentnoj politizaciji mitova, do te mjere da oni postaju i svojevrsna temeljna platforma za naše državne i nacionalne politike?
Kontraendorfin se bavi posljedicama djelovanja nekolikih lažnih mitova, a ako nešto i "demontira" - mada je "razotkriva" tačnija riječ - to je onda duplicitet, licemerje i pompezna grotesknost mitomana i tehnologije politizacije već otrcanih mitologema. Izgleda da sam dobro uradio posao jer je nastala velika pometnja u redovima najnovije generacije mitomana iz karijerizma i koristoljublja.
Jedan od tih mitomana o kojima govorite je očigledno i Emir Kusturica, „veliki branilac“ Kosovskog mita, koji je nakon što ste dobili nagradu, u prilično konfuznoj reakciji izrazio negativan stav o Vama spominjući Vaše lice kao osnovni lajtmotiv teksta. Vi ste mu s druge strane odgovorili simboličkom opaskom da kada pogledate njegovo lice, „vidim Doli Bel i "Oca na službenom putu". Šta je uzrok ovog sukoba, tj. koji problem Kusturica ima s Vašim, a možda i svojim licem?
Ja nisam ni u kakvom sukobu sa (su)građaninom Emirom/Nemanjom Kusturicom, a sumnjam da je i on u ozbiljnom sukobu sa mnom. Čovjek je u prvim redovima borbe protiv globalizacije i kapitalističkog poretka, ko sam ja da bi se sukobljavao sa mnom. Inače da, kad god pogledam Kusturicinu sliku, što nije tako često, sjetim se sjajnih filmova "Sješaš li se Doli Bel i "Oca na službenom putu", pa se zapitam zašto nije napravio još nekoliko takvih, a negativnosti Kusturicinog stava prema meni što se tiče, smatram da je to isključivo njegov problem. Kakve pak probleme Kusturica ima s mojim i svojim licem, to ne znam. A nisam ni zainetersovan da saznam.
Jedne ste prilike kazali kako su pisci poput Andrića i blagoslov i prokletstvo. Upravo je Andrić jedna od likova i u Vašem posljednjem romanu. Posljednjih godina od nacionalne ili nacionalističke bošnjačke javnosti o Andriću se sve agresivnije govori kao o islamofobnom piscu koji je svojim djelima kreirao društveni narativ za provođenje i opravdavanje genocida. S druge strane, određeni srpski nacionalni krugovi, poput pomenutog Kusturice ili njegovog političkog pokrovitelja Milorada Dodika, Andrića proglašavaju najznačajnijom ličnošću rođenom na ovom tlu i koriste ga kao pokriće za svoju ideologiju. Koje je stvarno naslijeđe Andrićevog djela?
Reći ono što sam već destinama puta rekao - Kao pisac, Andrić je mnogo većeg formata i od Srba, Hrvata, Bošnjaka i od njhovih državica uzetih zajedno. Zapravo se tek u poređenju sa njegovim djelom može sagledati malenkost i beznačajnost južnoslovenskih naroda. Apsurdno je reći da je Andrić bio - islamofob, bošnjakomrzac, hrvatski izdajnik ili neki naričiti ljubitelj Srba, mada je činjenica da nije imao dobro mišljenje o balkanskim verzijama islama, pravoslavlja i katolicizma, koje uostalom ni ja nemam.
On je u svojim djelima - čak ne bez blagnaklonosti i izvjesnog razumijevanja - realno (tačnije realistički) opisao stanje duha u Bosnu XVII, XVIII i XIX vijeka, koje se nije bitno promijenilo ni u XXI stoleću i koje je za rezultat imalo da se - nakon krvavog raspada Jugoslavije - čitav južnoslovenski prostor pretvori u Bosnu iz epohe raspada Otomanske imperije.
Problem je u tome što ovdašnji narodi i narodnosti mrze realnu sliku o sebi, koja se eksteriorizuje kao mržnja prema drugom, ko god on bio. Inače se od Andrića ne može napraviti nikakav lažni mit, pogotovo to ne mogu učiniti Dodik i Kusturica. Kusturica, doduše, može u Andrićevom odsutsvu eklektičnu pustolinu sagrađenu na višegadskoj Jaliji nazvati Amdrićgrad, što je izraz istog duha koji je Sankt Petebsrburg nazvao Lenjingrad, Volgograd Staljingrad, a Podgoricu Titograd. Andrić se i poslije smrti izvlači iz tog zamešateljstva, kao što se izvlačio i za života .
Postoji li danas liberalno-demokratska nada za Srbiju ili još bolje, kako je i zašto je ta nada toliko splasnula nakon one sjajne pobjede 2000. godine i pojave Zorana Đinđića?
Ta nada je u ovom trenutku slabašna, što ne znači da ne postoji. Prije nego što liberalno demokratske snage ojačaju, a ima ih još uvijek, neophodno je da dvadesetogodišnja inercija razori samu sebe, da se iscrpi u entropiji, koja, naravno, nije nikakva garancija da se ne njenim ruševinama može napraviti novi kvalitet. Ali mogućnost postoji.
Pojedini bivši Đinđićevi saradnici regionalnu javnost danas „zabavljuju“ u tabloidnim emisijama Milomira Marića, gdje se sukobljavaju s ideološkom opozicijom u vidu Vojislava Šešelja, dok su na političkoj sceni i jedni i drugi debelo ispod cenzusa, a Srbijom suvereno upravlja Vučič. Kako Vi vidite stanje u Srbiji danas?
Neki kažu da Marićeva emisija i rijaliti programi "nisu Srbija", da su oni nekakvo strano tijelo koje se uvuklo u zdravi nacionalni organizam. Ja, međutim, tvrdim da su upravo Marić i rijaliti programi pravo lice Srbije, bar one većinske i da su to stvari (sve vidljivije) manifestacije jedne prastare društvene patologije.
