Srbiju potresa veliki skandal nakon otkića o stravičnom seksualnom nasilju u istraživačkoj stanici „Petnica“, piše „Blic“.

„Istraživačka stanica Petnica“ po sebi je kult, a u okviru njega postojao je kult jedne ličnosti. Zapuštenog, neurednog, pijanog, navodnog genija nauke i života kojeg su svi znali i čije su čudne sklonosti bile poznate.

Priče o njemu i njegovim "metodama" raspredale su se godinama. Ako si bio u „Petnici“, znao si za njega, ako si se zadržao, sigurno si bio u njegovom društvu. Ako si žensko, osjećao si se u tom društvu uglavnom neprijatno.

Noćni sastanci

Njegovo zaduženje u Stanici bilo je sređivanje radova za objavljivanje u „Petničkim sveskama“, zborniku najboljih radova sa konferencije "Korak u nauku" koji se radi na kraju svake godine.

- Uvijek je noću imao sastanke sa polaznicima, slušala sam razne priče. Od djevojaka mlađih od njega 30 godina koje su bile očarane zapuštenim, pijanim, inteligentnim starcem, sa prljavim noktima i prstima požutjelim od cigareta, izmanipulisane tokom dugih razgovora koje su vodili, do onih kojima su susreti u njegovoj zagušljivoj sobi bili neprijatni ili čak jezivi - započinje priču o svom iskustvu sagovornica "Blica" i nekadašnja polaznica "Petnice".

Da sastanak izgleda ovako - on, polaznica, vino i tamna soba u kojoj "užasno smrdi" - svi su znali.

- Da se sastanci održavaju noću u njegovoj sobi koja mu je bila ujedno i kancelarija, u kojoj su svuda prazne flaše vina, prljave čaše, da polaznike nudi vinom, to nije bila nikakva tajna. Da u pauzama rada uzme fotoaparat, napravi po koju fotografiju, portret, nekada ukoliko polaznica to želi, pričalo se tada da je samo ako želi, to bude i erotska, umjetnička fotografija za koju su se one svlačile, zauzimale poze koje im kaže, to se također znalo. Da psuje, umije da bude prost i grub, verbalno, također - priča ona.

Na to, kaže, nisu svi gledali kao na nešto čudno.

- To se uzimalo zdravo za gotovo. On je prosto takav, to tako funkcioniše. Niko se nije upuštao u analizu i tumačenje. Meni je djelovalo izopačeno, u glavi sam imala sliku manijaka i atmosferu bordela i, iskreno, plašila sam se da odem. Znala sam da mi se neće ništa desiti, ali sam se plašila. Da li ću znati da kulturno odbijem vino kojim će da me nudi, kako da objasnim da ne želim da se fotografišem, te misli su mi se motale po glavi prije nego što je trebalo da krenem - kaže, i nastavlja:

Potresna ispovijest

-Mentor je primijetio da sam zbog toga nervozna, iako je govorio da nema razloga da budem, ponudio se da ode sa mnom, što sam ja odbila. Znao je da sam tiha i povučena, da mi to možda neće prijati. Povela sam drugaricu koja je sa njim više puta sarađivala, mada su mi rekli da ne voli kad neko dolazi u pratnji, da treću osobu umije da izbaci ili da je ignoriše, da se ponaša kao da nije tu - nastavlja sagovornica „Blica“.

U sobi ju je, kako kaže, sačekalo sve ono što je čula. Nesnosan smrad, prljave čaše, prazne flaše, pod uljepljen od vina i prljavštine.

- Prvo me je zapljusnuo smrad. Bilo je mračno, soba je bila osvijetljena svijetlom sa monitora i jedne lampe. Sjele smo, on nas je ponudio vinom, ona je proprala čašu u kupatilu samo vodom i sipala njima, ja sam odbila. Kada su sipali drugu čašu, opet me je ponudio, opet sam odbila: "Hvala, ne pijem", rekla sam. "Nikad ne piješ?", pitao me je, odgovorila sam potvrdno, on je, kao u znak negodovanja, odmahnuo glavom. Ponudio me je cigaretom, i nju sam odbila: "Ne pušim", rekla sam. "Ne piješ, ne pušiš, ti si neka besporočna, reklo bi se". To je izgovorio čudno, podrugljivo, prezrivo i promrmljao je da ima vremena da se i to promjeni - priča ona.

Da objasni zašto, kaže, ne zna, ali samo je željela da odatle pobjegne.

- Dim, vino, smrad, on onako star, neuredan, prljav, ciničan, svaka njegova riječ djelovala je kao uvreda. Gledao je nekako bezobrazno, ne umijem to da opišem. Veoma, veoma čudna atmosfera, nisam znala tada da izrazim to kako sam se osjećala, ne znam ni sad. Ne radi ti ništa, a osjećaš se užasno - kaže, i dodaje da je znala da to može da traje satima, jer su sastanci s njim toliko trajali, pa je počela da smišlja izgovore da pobjegne, ali na red je došlo čuveno pitanje o fotografisanju.

"Pitao je da li može da me fotografiše dok radim, "kako pada svijetlost, bile bi vrhunske", rekao mi je. Rekla sam da ne volim da budem ispred objektiva, na šta je uključio u razgovor moju drugaricu, koja je i samu fotografisao više puta prije toga. Sjećam se njene fotografije u majici, bez grudnjaka, u nekom polju, pokazivala mi je. Rekao je da me posavjetuje, da bi lijepo izgledale, da je u pitanju samo portret i da razmislim. O onim drugim mojim fotografijama nije bilo riječi, tuđih mi je nekoliko pokazao i tad sam otišla, mislim da sam rekla da se ne osjećam dobro, ne sjećam se izgovora, bilo je davno. Ona je ostala."

Osjećala sam se silovano

- Ništa mi nije radio, nije me dodirnuo, a osjećala sam se nekako gadno, prljavo. Osjećala sam se silovano. Nisam to umjela da objasnim ni sebi ni drugima, niti sam se sa takvom osobom ikad više susrela. Imala sam 16 godina, znala sam da nešto tamo nije u redu, ali nisam znala šta, mislila sam da niko neće razumjeti zašto se osjećam loše, kako bi kad ni sama nisam razumjela. Preispitivala sam da li sam loše sve tumačila, kako to da se niko toga ne plaši osim mene. Potisnula sam to i više nikad o tome nisam ni sa kim razgovarala - rekla je, i dodala da je opet o tome tek sada počela da razmišlja:

"Čudno mi je da je tako nešto moglo da se dešava među nama 'petničarima' koji smo se oduvijek dičili svojom društvenom odgovornošću i time što smo uvijek reagovali na svaki oblik nasilja i nepravde. Poražavajuće je to što smo mi koji ispite nikad nismo padali, pali na ispitu hrabrosti ili možda ipak svijesti. Možda je to dokaz onoga da čovjek najteže prepoznaje ono što se dešava u njegovom dvorištu."