Biljana Srbljanović, srbijanska dramska književnica, osvrnula se na sagu o Novaku Đokoviću koja se odvijala u Australiji i deportaciji prvog reketa svijeta.

Ona je u tekstu za štampano izdanje "Blica" napomenula da u trenutku objavljivanja ovog komentara još nije bilo poznato šta će se desiti sa Novakovim učešćem na turniru.

Cijeli osvrt Biljane Srbljanović na dešavanje sa Đokovićem prenosimo u cijelosti:

- Ali, kako god paradoksalno da zvuči, u cijelom ovom fijasku oko Đokovićevog učešća na Australian Openu, najmanje je važno njegovo učešće na Australian Openu.

Ono što jeste bitno je da svi nismo Novak

Sve što je prethodilo, što je uopšte dovelo do ovog incidenta, a zatim i način na koji se pravno procesuira, potom sve reakcije, medijski napisi, spekulacije, otkrića i “otkrića” mogućih neregularnosti u zvaničnim dokumentima, svi ispadi njegove porodice, političara, australske i srpske vlasti, Vučićevi twitovi, mamine suze, Novakova šutnja, ženino tihovanje, sve zajedno je udžbenička studija slučaja i još jedna epohalna propuštena prilika da, kao društvo, a uz minimum razumnog ponašanja, shvatimo šta je naš fundamentalni problem.

Mi uporno odbijamo da prihvatimo jednu jednostavnu, baš onako prostu, a temeljnu istinu: Srbi nisu posebni. Prosto nisu. Isti su kao i svi drugi, čak i najposebniji među nama, vrijede isto koliko i najneposebniji bilo gdje na svijetu i to je prosto tako.

To ne znači da svi imamo ista znanja, talente, zdravlje, pamet, sposobnosti u bilo kom smislu. Naprotiv, to samo znači da neko genijalno darovit, kao ljudsko biće ne vrijedi više od tupavog mediokriteta, i fala bogu da je tako, a da zakomplikujem stvar, odlično znam i kad nije, jer, naravno da nisam tako naivna i slijepa, da ne vidim da se čitava planeta raspada upravo zbog ogromnog jaza između jednog procenta onih koji imaju više moći i bogatstva od ostatka svijeta, čime su u mogućnosti da se ponašaju kao da su posebni, ali to ih ne čini suštinski takvim, kakvu god to moć da imaju. Ali da ne gnjavim sa novinskom filozofijom jer sad nije ni bitno.

Ono što jeste bitno je da svi nismo Novak. I da, ako očekujemo da on po nečemu zaslužuje drugačiji tretman od cijelog jednog kontinenta (na koji on, a ne kontinent u njega, pokušava da uđe) nije ni čudo što se poslije pitamo – kako to da nas cijeli svijet mrzi? Prvo, svijet nas ne mrzi, jer smo nebitni i ponavljam, nismo mi Novak.

Nema nikakve veze sa “borbom za slobodu”

Drugo, mi mrzimo svijet, jer mislimo da smo posebni, a da to niko drugi ne shvata. Treće, svijet ne mrzi ni Novaka, nego se ovaj genijalni sportista tokom cijele karijere uporno trudi da ga vole više, pa se poslije ljuti što u tome ne uspijeva. Na kraju, u pitanju je ipak samo tenis, vrhunski sport, ogroman novac, milionske zarade i neograničen uticaj za veoma malu grupu ljudi koji svoju moć koriste samo za sebe.

To da li će Novak (i sa kakvim uspjehom, nakon cijelog skandala) igrati turnir, važno je samo za njega i za biznis Australian Opena, onda za zarade na tv prijenosima, za reklamne agencije i plasiranje robe i ugovora. Za čovječanstvo je bukvalno beznačajno. Čak je i za Srbiju irelevantno, osim što se pokazujemo u poslovično bijednom svjetlu.

I da nastupi i da ne nastupi, nema nikakve veze sa “borbom za slobodu”, sa Đokovićevim “suprotstavljanjem tiraniji”, sa “brukom međunarodne zajednice” i sa “borbom protiv ropstva australijskog naroda”.

Ima isključivo veze sa činjenicom da jedan od najvećih sportista svih vremena smatra da je važniji od svih. Može da propusti turnir, može da se vakciniše, može da se ne vakciniše, pa da ga ne prime, može da iskoristi javnu govornicu i kaže u kakvim uslovima žive pravi pritvorenici australijskih imigracionih vlasti, a ne da traži ličnog šefa i bazen, zgađen nivoom usluge u “zatočeništvu”, mogao je i da dođe 3 dana ranije, pa da sjedi u karantinu propisano vrijeme, mogao je da ne ide bolestan među djecu, pa da poslije ima problem što se sumnja da je zaista bio bolestan, mogao je da kaže ocu da ušuti i da sam ne iznosi javno sumanute para-naučne stavove za koje ga niko ni ne pita, mogao je da se naljuti i kaže – nećete me?

E, pa odoh ja. Sve je ovo mogao, samo da ga mi, kao društvo, nismo ubijedili da se ovim bori da dokaze srpsku posebnost. Da svijet mora da se prilagodi njemu-nama, a ne obratno. Da on-mi vrijedimo više od svih.

Da su Nadal ili Federer ovako nešto uradili, spalili bismo im ambasade i tu nema dileme. Ali, stvar je u tome što oni to ne bi uradili, jer ne trpe nezdravi nacionalni pritisak da se, pred svaki turnir, ponašaju kao da idu u vojsku po pušku, a ne da lupaju loptu sportskim instrumentom. Novak, na žalost, nije te sreće. Pritisak da nas “osveti”, da dokaže našu posebnost, našu inferiornu superiornost, dovodi ga u ovakve nevolje. Samo kad bismo ga ostavili na miru, da radi ono što radi najbolje na svijetu, i da ne očekujemo ništa drugo, svima bi bilo lakše. Ko zna, možda bismo otkrili da ga svijet u stvari baš voli - napisala je Srbljanović.