Pisac i političar Vuk Drašković je za Danas napisao tekst, koji prenosimo u cijelosti. 

Ukrajina je istorijska greška koja mora biti ispravljena – rekao je Vladimir Putin i naredio ruskoj vojsci da okupira tu državu.

On i njemu odani "siloviki" u vojnom vrhu i staljinističkim službama bezbjednosti ne kriju namjeru da Rusija sebi pripoji sve države koje su se od nje udaljile raspadom Sovjetskog Saveza, a od NATO alijanse je zatraženo da se povuče iz gotovo svih bivših članica bivšeg Varšavskog vojnog pakta. Vladimir Putin je, istovremeno, naredio borbenu pripravnost moćnih nuklearnih snaga Rusije, što je u čitavom svijetu protumačeno da je on, radi ostvarenja svojih ciljeva, spreman i na apokalipsu.

Hitler se zaletio na Poljsku, a Putin na Ukrajinu

Griješe svi koji govore i pišu da Vladimir Putin, koji je ponikao u Staljinovom KGB-u, hoće da obnovi Rusko carstvo. On hoće ono isto što je, u avgustu 1991, pokušao predsjednik KGB-a, maršal Genadij Janjajev, kada je vojnim pučem uklonio Mihaila Gorbačova, tadašnjeg predsjednika Sovjetskog Saveza. Boris Jeljcin je kontrapučem oborio pučiste i njihove planove. U Kremlju smatraju da je i Jeljcin bio „istorijska greška“, i da je danas trenutak i prilika da se postignu skoro svi ciljevi koji su propali pre tri decenije.

Radi ostvarenja tog projekta, KGB "siloviki" propagandno se nisu pozivali ni na ruske careve, ni na Lenjina, čak ni na Staljina. Okrenuli su se drugom uzoru. Pod sloganom „zaštite njemačkog svijeta“, Adolf Hitler je, bez otpora tada razjedinjenog i paralizovanog Zapada, povratio Rur i Sar, okupirao Austriju i Sudete. Da nije krenuo i na Poljsku, možda bi njegov Treći rajh i trijumfovao.

Pod sloganom „zaštite ruskog sveta“, takođe gotovo bez otpora, promijenjene su granice Gruzije i Moldavije, a bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka, koji je tu državu pretvorio u tamnicu, na vlasti održavaju KGB i Putinova vojska.

Hitler se zaletio na Poljsku, a Putin na Ukrajinu. Preko noći, Evropa i SAD probudili su se u davnim godinama početka Drugog svjetskog rata. Slični uzroci proizveli su i slične posljedice.

Zapad se trgnuo i brzo ujedinio. SAD, NATO i Evropska unija rezolutno su invaziju na Ukrajinu žigosali kao ničim izazvanu agresiju, gaženje Povelje UN i međunarodnog prava, a totalnim ekonomskim, trgovinskim, političkim, finansijskim, čak i sportskim, sankcijama Rusiju izopštili iz civilizovanog svijeta. Pređen je svaki Rubikon, osim uključenja u rat, koji bi, možda, bio i posljednji za čitavo čovječanstvo.

Umnožavaju se svježe humke vojnika i civila

Ukrajina se bori, herojski i sama. Ukrajina se razara i ubija, ali agresor je taj koji je već poražen. Istorijski, civilizacijski, moralno.

Bombardovanje Kijeva u junu 1941, Vermaht je započeo u četiri sata poslije ponoći. Bombardovanje Kijeva u februaru 2022, ruska armada započela je u isto vrijeme. Vladimir Putin je bio dijete kada je njegov rodni Lenjingrad, opsadiran i bombardovan od Vermahta, nazivan Termopilima antinacističkog i antifašističkog svijeta. Danas su Termopili u Kijevu i širom Ukrajine, a ruska vojska razara grad u kome je rođena prva ruska država.

Kad je, u zimu 1941, branjena Moskva, za Zoju Kosmodemjansku, Ljilju Ozolinu i hiljade takvih heroina čuo je cijeli svijet. Zoje i Ljilje su danas Ukrajinke, a Volodimir Zelenski, donedavno glumac-komičar, sada je novi Leonida.

"Stidimo se", piše ruski Nobelovac Dimitrij Muratov, savjest podjarmljene i u logore i tamnice zatvorene Rusije. Svakoga dana, hiljade su uhapšenih.

Umnožavaju se svježe humke vojnika i civila ubijenih u „specijalnoj vojnoj operaciji za denacifikaciju Ukrajine“, kako Putin naziva invaziju na tu zemlju. Iznad humki, i u Rusiji i u Ukrajini, ista su ili slična imena: Boris, Evgenij, Tatjana, Aleksandar, Larisa, Ruslan, Igor, Vera, Roman, Leonid, Nikita...

Ukrajina nije „istorijska greška“. No, sve i da je to bila – kako tvrdi Vladimir Putin – ona to, poslije ovog „bratskog“ zločina nad njom, više nije, niti će ikada biti. Ogromna većina Ukrajinaca poštovala je istorijsku povezanost i srodnost sa ruskim narodom. Ruske granate razaraju i to osjećanje.

U svijetu se govori i piše da je današnja Srbija jedina evropska država koja je uz Rusiju. Netačno. Uz Rusiju, koja razara Ukrajinu i sije smrt po njoj, nije ni Rusija Alekseja Navaljnog, koji je u tamnici, ni Borisa Njemcova, kojeg su ubili, ni Dmitrija Muratova, koji u Moskvi štampa Novu gazetu na ukrajinskom jeziku, ni njegova redakcija od petorice usmrćenih novinara, među kojima je i Ana Politkovskaja. Sa Rusijom kremaljskih „silovika“ nije ni Rusija Mihaila Gorbačova, ni Borisa Jeljcina, ni generala Leonida Ivaševa, koji javno traži ostavku Vladimira Putina. Na strani Ukrajine su i Aleksandar Solženjicin, i Boris Pasternak, i dvadesetak miliona ubijenih u gulazima Josifa Staljina.

- Sa radošću smo oslobađali tuđe prestonice i sa strahom se vraćali u svoju - napisao je Josif Brodski, u pjesmi posvećenoj maršalu Georgiju Žukovu. Da je živ, danas bi dopisao da ruski vojnici nevoljno porobljavaju tuđe prijestonice, i time sramote svoju.

Ukrajina se može porušiti i okupirati, ali se ne može pokoriti

Već duže od jedne decenije, srpski tabloidi, televizije sa nacionalnom frekvencijom, vladike, brojni akademici, lideri stranaka, ministri, osuđeni ratni zločinci, bogotvore Vladimira Putina i projekat „ruskog svijeta“, uzor i nadu za „srpski svijet“, kao pobedonosni završetak strašnih ratova u kojima je razbijena Jugoslavija. Na pokličima da je BiH neodrživa država, da je Crna Gora „istorijska greška“, kao i Ukrajina, da crnogorska nacija ne postoji, da će Srbi „dogodine biti u Prizrenu“, vaspitavane su i vaspitane legije srpskih nacista. Sutra, da one ruske trupe krenu i na Srbiju, mnogi bi ih Srbi dočekali kao oslobodioce!

Oficiri službi, istih službi i u Moskvi i u Beogradu, i njihovi državni i politički megafoni, govore da nema razlike između granatiranja Ukrajine danas i NATO bombardovanja Srbije 1999. godine.

Razlika je velika. Osam dugih i strašnih godina pre NATO bombi, režim Slobodana Miloševića je rušio, palio i sijao grobove. Odbijao je sve međunarodne sporazume u čijem je sastavljanju aktivno učestvovala i Rusija Borisa Jeljcina, uključujući i ponuđeni sporazum u Rambujeu, uoči NATO intervencije. Umjesto sporazuma, kojim nije narušavan teritorijalni integritet Srbije, Milošević je izabrao rat. Svaka NATO granata i bomba imale su njegovo punjenje. rat je izgubio, potpisao kapitulaciju i gubitak Kosova. Istina je da je NATO bombardovao Srbiju bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti UN. Ali, istina je, što prešutkuju i u Moskvi i u Beogradu, i da je NATO bombardovanje, po vojnoj kapitulaciji Srbije, legalizovao Savjet bezbjednosti UN-a, i to po 7. poglavlju Povelje UN, uz saglasnost i Rusije.

Ukrajina se može porušiti i okupirati, ali se ne može pokoriti.

I ruska okupacija Ukrajine i svjetska izolacija Rusije mogu se okončati samo u Moskvi.

Ruski narod će naći, mora naći, i mudrost i ljude za novu perestrojku.