Uz česte izbore u Srbiji i dugogodišnju vladavinu SNS-a, jedino što je sigurno jeste da će opozicija nakon svakih izbora pokrenuti proteste.
Uz sve demokratske manjkavosti, na šta nije imun niko na zapadnom Balkanu, svaka pobjeda Srpske napredne stranke nakon 2012. godine, kada su došli na vlast, bila je vrlo uvjerljiva.
Iako bi nekada trebali preuzeti odgovornost i pokušati krivce u vlastitim redovima, opozicija pokušava kao argument uzeti izborne manjkavosti koje nikako ne mogu da stvare utjecaj na konačan ishod izbora.
Brojni raskoli
Kada krenemo od 2012. godine, kada je Demokratska stranka (DS) s malom razlikom izgubila vlast i to zahvaljujući tome što je Ivica Dačić odlučio da im okrene leđa, jedino što vidimo jeste njihov strmoglavi pad i rasturanje nekada najjače stranke.
Stalna napuštanja ove stranke od visokih funkcionera zbog raznih ličnih sujeta i želja svakog pojedinca da upravlja nekom strankom je kao rezultat dovela da je zaista teško danas pobrojati sve stranke koje su nastale iz Demokratske stranke ili stranke koje su nastale iz stranaka koje su nastale iz Demokratske stranke.
DS je, primjera radi, 2012. godine na parlamentarnim izborima dobio 22,11 posto glasova, dok su već 2014. godine tu bile dvije stranke koje su prešle prag – Demokratska stranka, kojom tad je upravljao Dragan Đilas sa mizernih 6,03 posto glasova i Socijaldemokrate Borisa Tadića, bivšeg predsjednika države, sa 5,7 posto glasova.
Jednokratna rješenja
Nakon toga više nije bilo nikakve vizije i iz izbornog ciklusa u izborni ciklus su se isturala različita imena, koja su trebala biti preokret za Srbiju, no o ozbiljnosti toga najbolje govori da su oni odmah bili potrošeni i zaboravljeni već nekoliko mjeseci nakon izbora.
Već 2016. godine su DS-ovci pokušali sa Bojanom Pajtićem i došli do 6,02 posto glasova, dok je SDS-u Borisa Tadića bila potrebna koalicija sa LDP-om I LSV-om kako bi tijesno prešli prag od 5,02 posto.
O strmoglavnom padu opozicije govori i poređenje predsjedničkih izbora između 2012. i 2017. godine. Kao jednokratno rješenje je tada već razjedinjena opozicija predložila Sašu Jankovića, koji je uspio osvojiti mizernih 16,36 posto glasova, samo 7 procenata više od satiričnog kandidata Ljubiše Preletačevića Belog (Luke Maksimovića). Ipak, još veća sramota je bila i to što još jedan od bivših lidera DS-a Vuk Jeremić nije mogao da prevaziđe ličnu sujetu, pa je odlučio da izađe na te izbore kao nezavisni kandidat. Uspio je na kraju osvojiti 5,65 posto glasova.
Ipak, najlošiji potez „DS-ove djece“ bio je bojkot parlamentarnih izbora u Srbiji 2020. godine. Dvije godine gubitka finansija koje dobijaju parlamentarne stranke uz svu medijsku vidljivost koju donosi Skupština Srbije, pod izgovorom nedemokratičnosti, koja se nikako ne može promijeniti njihovim vanparlamentarnih djelovanjem, sigurno nije nešto što bi danas mogli lako objasniti. No, i to bi se moglo nekako „prevariti“ da su tada shvatili šta žele, koga će isprofilisati kao istinskog lidera opozicije u Srbiji, što se nije desilo.
"Revolucionarno rješenje"
Nakon dvije godine vanparlamentarnog djelovanja novo „revolucionarno rješenje“ bilo je da na izborima za Skupštinu Srbije idu sa dvije liste umjesto jedne. Jedna je obuhvatala tzv. „zelene stranke“ i uspjela je osvojiti 4,84 posto glasova, dok su drugu činile sve ostale stranke nastale iz DS-a, a predvodila ih je Marinika Tepić. Ta lista je uspjela osvojiti 14,09 posto glasova.
Još veći debakl su doživjeli isti dan na predsjedničkim izborima, kada je njihov kandidat Zdravko Ponoš osvojio 18,84 posto glasova ili skoro 42 posto glasova manje od Aleksandra Vučića.
Ove godine opozicija je uspjela da ostvari napredak i osvojili su 24,36 posto glasova, što je opet duplo manje od SNS-a. Njihov novi vođa je bio Miroslav Aleksić. Listu je činilo čak 12 stranka, od kojih je većina nastala iz Demokratske stranke.
Brojne liste koje su predvodili bivši DS-ovci završile su u zaboravu. Tako je Čedomir Jovanović osvojio manje glasova nego što je potpisa prikupio, Tadićeva lista bila je na 1,18 posto, a Vuk Jeremić je osvojio ispod 1 posto.
Osim toga, liste „DS-ove djece“ više nemaju niti bilo kakav koalicioni kapacitet, prepoznatljivog vođe također nemaju, njihovi procenti glasova nisu reprezentativni kako bi pričali o kompromitiranosti izbornog procesa. Osim kritike vlasti malo toga su ponudili. Možda je nešto i do njih, a ne sve do SNS-a.
