Nestanak Gorana Smiljanića (16) njegova porodica prijavila je daleke 1992. godine. Od njega nije bilo ni traga ni glasa, kao da je u zemlju propao. 

Vrijeme je prolazilo i njegov nestanak je polako tonuo u zaborav, ali onda je 1996. godine slučajno otkrit će đubretara na Vračaru u Beogradu pokrenulo niz događaja koji više podsjećaju na film, nego na stvarni život.

Ko zna da li bi Goranova sudbina ikada bila razjašnjena da radnici čistoće nisu 1996. godine u kontejneru u Njegoševoj ulici u Beogradu ugledali crnu kesu u kojoj su bile kosti.

Posumnjali su da su u pitanju ljudski ostaci i pozvali policiju, a njihove sumnje su potvrđene, u pitanju su bili posmrtni ostaci, a pronađen je cijeli skelet. Ostaci su poslati na analizu, a policija je počela da lista kartoteke i traži podudarnosti.

Ispostavilo se da je u pitanju skelet muškarca, zapravo tinejdžera, a pronađeni su i tragovi od metka, specifičnog, malog kalibra koji se nije tih krvavih godina koristio u međusobnim obračunima zaraćenih kriminalnih grupa.

Policajci su mogli da suze potragu, a uskoro su imali i ime koje ide uz kostur – Goran Smiljanić, tinejdžer koji je u vrijeme kada je prijavljen njegov nestanak, 1992. godine, imao samo 16 godina.

Istraga ubistva

Policijska istraga je sa potrage za nestalim osobama postala istraga ubistva. Iako su pronađene samo kosti, ipak je bilo tragova koji su iskusni policajci počeli brzo da povezuju. Smrtonosne povrede nanijete su hicem iz oružja malog kalibra.

Bez obzira na napredak tehnologije koja je sada na raspolaganju policiji, ipak se neke stvari neće nikada promijeniti, pa su policajci tada počeli da ispituju one koji su imali kontakt sa mladićem pre njegovog nestanka i da procjenjuju da li govore istinu ili ne. Ubrzo su došli i do osumnjičenih, jedan od njih je popustio i ispričao nevjerovatnu priču, koja zvuči kao scenario nekog filma.

Ključne stvari

Među osobama koje su ispitivane bili su i trojica Goranovih, u to vrijeme nešto starijih drugova: Vuk Milenković, Vladimir Radojković i Aleksandar Veljković. Jedna od ključnih stvari koje je policiju usmjerila ka njima je što je Milenković bio reprezentativac tadašnje Jugoslavije u streljaštvu, a pucao je upravo iz oružja malog kalibra.

Ambiciozni reprezentativac, šampion u streljaštvu, Vuk Milenković je tavan u zgradi u kojoj je živio, nedaleko od kontejnera gdje su pronađene kosti Gorana Smiljanića, pretvorio u improviziranu streljanu u kojoj je vježbao. Te kobne večeri, 22. septembra 1992. pozvao je Gorana da dođe do njega. Žrtva je navodno Milenkoviću dugovala 500 tadašnjih njemačkih maraka, a Vuk je čuo da prodaje neku muzičku liniju.

Razlog je svađa

Na tavanu je navodno došlo do svađe, pa je reprezentativac pucao u Smiljanića i teško ga ranio.

Smiljanić je još davao znake života, kada ga je Vuk prenio u stan ispod tavana i pozvao Radojkovića da dođe. Potom je, navodno, uslijedila rasprava šta da urade sa žrtvom. Radojković je rekao da moraju da ga dovrše i to je pokušao davljenjem, ali nije uspeo jer je žica nekoliko puta pukla. Na kraju je Vuk stavio jastuk na lice žrtvi i ponovo pucao iz malokalibarske puške. Smiljanić ovaj, drugi pucanj, nije preživio.

Šta su uradili sa tijelom

Bilo je pitanje šta uraditi sa tijelom.

Ubice su leš obmotali ceradom, plastičnim kesama, izlijepili širokim selotejp trakama i tako „mumificiranog“ ga ostavili na tavanu. Ali, poslije nekoliko dana, počeo je da se osjeća neprijatan miris, pa je Milenković ponovo pozvao Radojkovića pa su leš sakrili u ormar između dva dvorišta. Pokušali su da ga se otarase i tako što su zvali agenciju za selidbe i zatražili da ormar prebaci na Miljakovac, gdje su htjeli da ga zakopaju, ali ormar nije mogao da stane u kamionet, pa su od tog plana morali da odustanu. Potom su leš odnijeli u podrum i zakopali ga ispod gomile uglja. Kada je došao kraj sezone grijanja i smanjila se količina uglja, ostatke žrtve su ponovo premještali i to opet na tavan, u improviziranu streljanu, gdje su kosti ležale skrivene naredne dvije godine. Na kraju su riješili da se otarase kostiju i bacili ih u obližnji kontejner.

Presudom tadašnjeg Okružnog suda u Beogradu, iz 1999, godine Vuk Milenković je osuđen na 10 godina zatvora, Vladimir Radojković na 11.

Iskazi Vuka i Vladimira su se na sudu razlikovali, oni su optuživali jedan drugog da su zapravo ubili Gorana. Je li tačan uzrok smrti bio pucanj ili davljenje, nikada zapravo nije utvrđeno, jer su od žrtve pronađene samo kosti.