Na današnji dan 1862. godine, u Maglaju je rođen Edhem Mulabdić, jedan od predstavnika prve generacije bošnjačkih književnika koji pišu na bosanskom jeziku, zajedno sa Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, Safvet-begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem, i Šemsudinom Sarajlićem, zbog čega ih nazivamo začetnicima bošnjačkog književnog preporoda.Naime, da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački pisci su prekinuli dotadašnju tradiciju pisanja književnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i počeli pisati svoja djela na narodnom bosanskom jeziku.&nbsp;

<h2>Zeleno busenje</h2>- Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Edhem Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“, koji uz ovu citiranu, obiluje analizama bošnjačkog mentaliteta i savjetima koji prerastaju u svevremenske mudrosti. Iako mnogi književni kritičari i analitičari roman „Zeleno busenje“ proglašavaju prvim bosanskohercegovačkim romanom, treba reći da je to, ipak, roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića (Osman-Aziz), koji je objavljen tri godine prije Mulabdićevog. Oba romana tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je za razliku od „Bez nade“ roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno-umjetnički stil. U romanu “Zeleno busenje“ Mulabdić opisuje, ne samo proces smjene vrhovne vlasti nad Bosnom, nego i dilemu običnog čovjeka, šok i borbu zbog gubitka jednog identiteta i nasilnog upoznavanja s drugim, stranim, koju je je on živio u stvarnosti, izgubivši neke od najbližih članova svoje porodice. <h2>Amanet našem potomstvu</h2>Mulabdićevi preci bili su imami u Kuršumliji džamiji pa su se i prezivali Kuršumlić, a prezime Mulabdić naslijedili su od imena djedovog brata - Mula Abdija. Edhemov otac Selim bio je porezni službenik, a majku Nur-hanumu su ubili pljačkaši nakon austrougarske okupacije Maglaja. U tim bitkama poginuo je Edhemov stariji brat Mehmed, a mlađi brat Đulaga ranjen. Godine 1887., Mulabdić odlazi u Sarajevo i upisuje Učiteljsku školu, te nakon sticanja diplome prvi posao dobija 1890. u Brčkom, a 1892. biva premješten u Sarajevo na Darul-muallimin (učiteljska škola za muallime), gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed-begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedmičnik „Bošnjak“ (list namijenjen Bošnjacima na bosanskom jeziku), čiji je bio glavni i odgovorni urednik od 1892. do 1894. godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ (1894) i „Mearif“ (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nurijem Hadžićem) muslimanskog časopisa „Behar“ (1900), koji je uređivao od 1900. do 1906. godine. Veoma značajan Mulabdićev doprinos bošnjačkoj kulturi bio je rad u časopisima „Gajret“ i „Behar“, a zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine, pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“. <h2>Porodična tragedija</h2>Godine 1893., Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, a svoje najpoznatije djelo “Zeleno busenje” objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije BiH. Zbirku novela ”Na obali Bosne” izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist. Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivirao, pa je kao kandidat na listi JMO-a (Jugoslavenske muslimanske organizacije) tri puta biran u Narodnu skupštinu u Beogradu, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.

<h2>Kraj života u siromaštvu</h2>Pod optužbom za verbalni delikt tokom ratnih godina s NDH (Nezavisna Država Hrvatska) Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Kako je zapisao Alija Nametak, Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, službe i bilo kakvih prihoda. Do smrti je živio u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, koji su mu pomagali koliko su mogli, da ne umre u potpunoj bijedi i gladi, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan velikan Hamdija Kreševljaković.- Prema mom mišljenju, to je bio čovjek koji je na početku 20. stoljeća najviše doprinio da se muslimanska mladež počne školovati u austrijskim školama, za osnivanje društva “Gajret” i “Narodne uzdanice” u kojima je bio neumoran radnik, pisac, odgajatelj i koji je cijeli svoj radni vijek koristio za podizanje naše kulture – pisao je Nametak o Mulabdiću s velikim poštovanjem.Edhem Mulabdić umro je u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Vijest o njegovoj smrti objavilo je samo „Oslobođenje“, i to 5. februara.Ime ovog velikana danas nose četiri osnovne i jedna srednja škola u BiH, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom i Tešnju. U Edhemovom rodnom Maglaju svake godine u januaru održava se tradicionalna manifestacija “Mulabdićevi dani kulture”, posvećena imenu i djelu ovog značajnog književnika, prosvjetnog, kulturnog i društvenog prosvjetitelja Bosne i Hercegovine.<h2>Iz džamije svak mora otići ganut</h2>Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.- Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak… Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom.

Uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, Edhem Mulabdić je bio najvažnije ime bošnjačkog preporoda na razmeđu vijekova  

Edhem Mulabdić:  161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Na današnji dan 2003. godine, preminuo je Alija Izetbegović, prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, a sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.Alija Izetbegović je rođen 8 avgusta 1925. godine, u Bosanskom Šamcu. Dvije godine nakon Alijinog rođenja, otac Mustafa, trgovac po zanimanju, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom.Tokom Drugog svjetskog rata Alija se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta. Međutim, nakon rata, komunistička vlast Jugoslavije je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja, kada je i Alija, koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka, dobio tri godine strogog zatvora.

<h2>Islamska deklaracija</h2>Ipak, islam i stanje muslimana u svijetu, a naročito u Jugoslaviji, bili su stalno u centru Izetbegovićeve pažnje, o čemu je pod pseudonimom L.S.B. (sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina – Lejla, Sabina i Bakir) objavio više članaka.Tokom 1970-ih godina završio je i objelodanio čuvenu “Islamsku deklaraciju”, koja se odnosila na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”. “Islamska deklaracija” je izazvala veliku reakciju i protivljenje tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti, pa je bila jedan od povoda montiranog političkog procesa naziva „Sarajevski proces“, 1983. godine. Iako optužba nije ponudila nikakve konkretne dokaze, Izetbegović je osuđen na 14 godina zatvora za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka SFR Jugoslavije. Zajedno s njim osuđeno je još 12 muslimanskih intelektualaca.

<h2>Izbori 1990. godine</h2>Druga Alijina knjiga “Islam između Istoka i Zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984., a na sh./hs. jeziku u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru.U žalbenom postupku, Vrhovni sud RBiH je Alijinu kaznu simbolično smanjio, sa 14 na 12 godina zatvora, a potom je Savezni sud SFRJ presudu preinačio i sveo na “verbalni delikt”, za koji mu je izrekao devet godina zatvora. Uskoro nakon toga, odredba KZ o “verbalnom deliktu” je ukinuta. Izetbegović je odležao pet godina i osam mjeseci zatvorske kazne i izašao na slobodu 25. novembra 1988. godine.U maju 1990. godine, s grupom istomišljenika Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije (SDA), koja na prvim demokratskim izborima, 18. novembra 1990., odnosi ubjedljivu pobjedu, a Alija biva izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH.<h2>Rat u BiH i mir u Dejtonu</h2>Tokom četverogodišnje agresije na BiH (1992.-1995.) Izetbegović je kao predsjednik nosio i odgovornost vrhovnog komandanta Armije RBiH. Učestvovao je u mnogim pregovorima o miru, te, uprkos vojnim i političkim pritiscima i embargu na naoružanje, ostao dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.Rat u našoj zemlji okončan je usvajanjem “Okvirnog sporazuma za mir u BiH” u Dejtonu (Ohajo, SAD) u novembru 1995. godine, a nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”

<h2>Povlačenje iz Predsjedništva BiH</h2>U februaru 1996. godine, Alija je doživio je infarkt, nakon kojeg se oporavio i nastavio raditi još četiri godine. Godine 2000., 15. oktobra, povukao se iz Predsjedništva BiH i s pozicije predsjednika. Političke aktivnosti nastavio je u SDA, uporedo pišući svoju knjigu “Sjećanja”, koju je dovršio pred kraj života, u bolničkoj postelji. Sumirajući svoj život, zapisao je: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“U posljednjim danima života, u KCUS-u, posjetili su ga, između ostalih brojnih međunarodnih zvaničnika, bivši predsjednik SAD Bil Klinton (Bill Clinton) i predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan). Prema vlastitoj želji, Alija Izetbegović je sahranjen na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

U posljednjim danima života, u KCUS-u, posjetili su ga bivši predsjednik SAD Bil Klinton i predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdoan 

Alija Izetbegović: 20. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Na današnji dan 2002. godine, nakon teške bolesti, u Općoj bolnici u Sarajevu, preminuo je Zekerijah Đezić Đeza, legendarni bosanskohercegovački spiker i sevdalija apolonske ljepote. Napisao je i komponovao jednu od najljepših ljubavnih pjesama komponovanih u duhu sevdalinke, 1966. godine, „Razbolje se šimšir list“.Razbolje se šimšir list, pod pendžerom lijepe Magbule,aman, razbolje se pa od tuge požuti.Crnooka Magbulo, do korijena sav sam ogrez'o,aman, u suzama sevdah jada golemog.Ne plač' više djevojko, svaki momak može biti tvoj,aman, ne plač' više već me zalij vodicom.- To je moja autobiografska pjesma. Ta pjesma je izletjela iz mene u Sarajevu, u jednom trenutku, ali je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama riječ "Semberija" ima neku opijajuću dužinu i melodiju - govorio je Đeza.<h2>Skroman i nenametljiv</h2>Zekerijah Đezić rođen je 1937. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Njegov otac Halil efendija Đezić bio je imam, od kojeg je Zekerijah naslijedio talent i lijep glas te je počeo pjevati od malih nogu, i već tada su mu predviđali bogatu pjevačku karijeru. U Tuzli je završio Pedagošku akademiju nakon koje se zaposlio kao spiker, prvo na Radio Tuzli, od 1955. do 1965. godine, a potom na Radio-televiziji Sarajevo. Njegov duboki, sugestivni glas obilježio je mnoge radijske i televizijske emisije. Bio je prvi Tuzlak čiji je glas snimljen na gramofonskoj ploči, a izvođač je i prve tuzlanske narodne pjesme koja je komponovana u duhu sevdalinke "Tuzlanka se Sarajkama hvali" iz 1964. godine.Osim glasa, Đezu je krasila i neobična ljepota, te dostojanstveno gospodsko držanje. Posebna mekoća njegovog glasa u izvođenju sevdalinki doprinijela je njegovoj velikoj popularnosti i sticanju brojnih poštovalaca, a istakao se i kao autor tekstova i muzike.

<h2>Gospodin u svakom smislu</h2>Zekerijah je među tadašnjim pjevačima važio za gospodina u svakom smislu. On nije pjevao niti snimao svašta, nije se gurao nigdje. Poštovan od pravih poznavalaca muzike, miljenik žena, jaran i ljudina, živio je svoj život krajnje skromno i nenametljivo. - Nisam ja neki izbirač. Jednostavno, osjetim ono što volim, i to pjevam. Ali, nikada nisam došao u situaciju, kao neke moje kolege, da biram šta ću pjevati, a onda na kraju zapjevam nešto što ni u kom slučaju nije trebalo – kazivao je Đeza.Đezić je nastupao na mnogim festivalima i snimio brojne nove pjesme, ali uvijek birajući kvalitetne melodije i stihove. Bio je jedan od najvećih i naboljih interpretatora sevdalinki, rame uz rame s legendarnim Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović i drugim velikanima sevdaha.<h2>U ratu pokrenuo festival </h2>Neke od najpoznatijih Đezićevih interpretacija su: "Amanet šehida", "Razbolje se šimšir list", "Bosno moja lijepih planina", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Pokidane strune", "Kad ja pođoh na Bembašu", "Puknite strune", "Od Sarajki ljepših žena nema", "Vojnička pjesma", "Znam da moja nećeš biti", "Udadoše moju Fatu"...Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995., zajedno s Omerom Pobrićem i Zaimom Muzaferijom učestvovao je u pokretanju Festivala narodne muzike „Lukavac 94.“ Snimio je i prvu bosansku patriotsku pjesmu “Ne daj se, Bosno”, s Omerom Pobrićem i nekolicinom pjevača. Posthumno mu je, 2003. godine, dodijeljena muzička nagrada "Davorin" za afirmaciju originalne bosanskohercegovačke muzike.<h2>Uzor mnogim pjevačima</h2>Živa legenda sevdaha Nedžad Salković ne krije da mu je Đeza bio pjevački uzor.- Zekerijah je prvi Tuzlak koji je snimio ploču i prvi Tuzlak koji je snimio novokomponovanu pjesmu o Tuzlanki ("Tuzlanka se Sarajkama hvali"). Kada je snimio "Bosno moja lijepih planina" i "Razbolje se šimšir list", osvojio me za sva vremena. Pamtim ga kao prefinjenog gospodina, rijetkog sevdaliju koji je maestralno pjevao šlagere, romanse i napolitanske pjesme. Bio je jedan od mojih uzora.I poznati kompozitor bh. korijena Radoslav Graić Graja, autor najpjevanije pjesme u našoj regiji „Mito, bekrijo“, kao i čuvene „Hajro, Hajrija“ s kojom je Safet Isović pobijedio na Ilidžanskom festivalu 1971. godine, imao je samo riječi hvale o našem Đezi. - Snimao sam ploče i emisije sa stotinama pjevača iz bivše Juge. Bilo je i popularnijih i tehnički boljih pjevača od Zekerijaha, ali Zekerijah je neponovljiv gospodin. Širio je neku smirenost i odmjerenost u ovom našem stalno napetom i naelektrisanom poslu. Komponovao sam mu nekoliko pesama: "Od Sarajki ljepših žena nema", "Druže stari", "Uspomena"...

Mnoge stare sevdalinke Đeza je otkrio i sačuvao od zaborava, a neke divne pjesme, naprimjer legendarnu "Razbolje se šimšir list", i sam komponovao

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mehmedalija Mak Dizdar rođen je na današnji dan, odnosno 17. oktobra 1917. godine u Stocu. Kada mu je bilo šest godina, ostao je bez oca Muharema, te je uz majku Neziru, brata Hamida i sestru Refiku proživljavao teške dane djetinjstva. Po završetku osnovne škole Mak odlazi na dalje školovanje u Sarajevo, gdje nakon mature, 1937. godine, piše svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“. U krug književnika i javni život uveo ga je stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji je i Mak počeo pisati. Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim.<h2>Montirani proces</h2>Poslije rata Dizdar je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega osniva “Seljačku zadrugu”, koja ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, “Narodna prosvjeta” biva pripojena izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.– Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao – kazao je Murkel.

<h2>Marginalije o jeziku </h2>Nakon gubitka posla, Dizdar je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine.Cijeloga života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.– On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.<h2>Kameni spavač</h2>U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, te u kojima progovaraju „kameni spavači“, pažljivijem čitatelju neće promaći razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive. Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke pjesama: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.…ima jedna modra rijekaširoka je duboka jesto godina široka jetisuć ljeta duboka jesto duljini i ne sanjajtma i tmuša neprebolnaima jedna modra rijekaima jedna modra rijeka –valja nama preko rijeke. (Modra rijeka) …Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanjeizmeđu mnogihMojihVelikihZalaTi ne znaš s kimImaš poslaTi ne znaš ništa o mojoj mapi putovaTi ne znaš da put od tebe do meneNije isto što i putOd meneDo tebe (Putevi, Kameni spavač)

<h2>Inspiriran sevdalinkom</h2>Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi - sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio.– Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobijao je društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu, kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.<h2>Anegdota o imenu</h2>Sa suprugom Senijom Dizdar dobio je trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk.Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirirani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administrator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:– Nađite neko normalno muslimansko ime.Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:– Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk…– Dobro, Faruk – rekao je Mak.<h2>Srčani udar</h2>Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana, 14. jula 1971. godine, imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio sa Sipana, gdje je s porodicom bio na ljetovanju. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na Televiziji Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima:– Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.Mak je umro od posljedica srčanog udara u 54. godini i sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka.<h2>Zapis o zemlji</h2>Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:A tko je ta šta je ta da prostišGdje li je taOdakle jeKuda jeTaBosnaRekti.A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:Bosna da prostiš jedna zemlja imadeI posnaI bosa da prostišI hladna i gladnaI k tomu jošDa prostišPrkosnaOdSna.&nbsp;

U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, progovaraju „kameni spavači“

Mehmedalija Mak Dizdar: 106. godišnjica rođenja najbosanskijeg pisca

Bajkovitu Kapadokiju, čije ime u prevodu znači “zemlja lijepih konja”, smještenu u srcu turske regije Anatolija, posjetila je novinarka “Dnevnog avaza” i uživala u nestvarnoj ljepoti tog krajolika. Ne postoje riječi kojima bi se vjerodostojno opisali i dočarali veličanstveni prizori stijena, tornjeva i vrhova neobičnih oblika koji se uzdižu ka nebu, a podsjećaju na površinu Mjeseca. Najstariji dokazi o nastanjivanju Kapadokije potječu iz 6. vijeka prije nove ere, u velikim trojezičnim natpisima dvojice perzijskih vladara, Darija Velikog i Kserksa I. Administrativni centar Kapadokije je Kajseri, a cijela regija zauzima površinu od 80-ak kvadratnih kilometara, smještenu između tri ugašena vulkana – Erdžijes, Guldag i Hasandag, koji su ispuštanjem lave prije više miliona godina formirali prirodni fenomen po kome je Kapadokija poznata u cijelom svijetu.&nbsp;

<h2>Muzej Goreme</h2>Impozantne kolone stijena čudesnih oblika i zadivljujući pejzaž Kapadokije, osim vulkanske lave, oblikovali su vjetrovi i kiše, ali je pečat ostavila i ljudska ruka. Drevni stanovnici Kapadokije, služeći se najprimitivnijim oruđima, klesali su mekane stijene, nazvane “tufa”, gradeći u njima svoje domove. U bizantsko doba su u tim stijenama izgradili i crkve i kapelice s do danas očuvanim freskama na zidovima, stubovima i kupolama. Prema mišljenju historičara, ovo je prva manastirska zajednica na svijetu. Najljepše stijene čine jednu od najvećih atrakcija Anatolije - Muzej na otvorenom Goreme, koji sačinjavaju planinski grebeni, doline i vrhovi zvani “bajkoviti dimnjaci”, a fascinantan je i kameni dvorac Učhisar.

<h2>Podzemni gradovi</h2>Drevni stanovnici Kapadokije, osim površinskih, u mekanim vulkanskim stijenama izgradili su mnogo podzemnih gradova, povezanih tunelima, od kojih je najveći Derinkuju, površine desetak kvadratnih kilometara. Mi smo posjetili Kajmakli, koji je nastao između 6. i 10. vijeka, a sastoji se od osam spratova, od kojih su četiri dostupna za posjetioce. U tom nevjerovatnom gradu nalaze se sve prostorije koje su bile potrebne za normalan život ljudi - spavaće sobe, kuhinja, ostave, vinarija, crkva, groblje, štale za životinje… Sve prostorije su povezane uskim tunelima i impresivnim ventilacijskim sistemom koji omogućava dotok svježeg zraka i u najdublje spratove.&nbsp;&nbsp;

<h2>Zemlja vina</h2>Više od milion turista iz cijeloga svijeta godišnje posjeti Kapadokiju, a osim prirodnih atrakcija, poznata je po proizvodnji i izvozu vina, jer je tlo ove regije veoma plodno i pogodno za voćnjake i vinograde. U Urgupu, gradiću smještenom u srcu Kapadokije, svake godine u oktobru održava se poznati međunarodni festival vina. Poput većine kapadokijskih gradića, Urgup je izgrađen na strmim zidovima doline u području s velikom koncentracijom jedinstvenih prirodnih formacija. Urgup je i najmoderniji turistički centar Kapadokije pa se u njemu nalaze brojni hoteli i restorani, a najatraktivniji su smješteni u stijenama. Kapadokiju treba doživjeti, jer nije slučajno proglašena jednom od najljepših svjetskih atrakcija, a časopis “Nacionalna geografija” uvrstio ju je među 10 destinacija u svijetu koje se moraju posjetiti. Ne samo krajolik, nego i tajnoviti podzemni gradovi Kapadokije, a posebno nezaobilazni let balonom s pogledom koji ostavlja bez daha, oduševljavaju posjetioce stotinama godina. Nezaboravna avantura je i jahanje konja, kojima se organizirano mogu obići sve znamenitosti ovog čuda prirode.

<h2>Balonom iznad Kapadokije</h2>Najveća, ali i najskuplja turistička atrakcija u Kapadokiji je let balonom iznad veličanstvenog i nestvarno lijepog krajolika. Otprilike 150 balona šarenih boja, koliko je dozvoljeno da lete istovremeno, čine jedan od najsavršenijih prizora. Uoči svitanja, dok je još mrak, baloni se počinju “buditi”, kako bi poletjeli prije izlaska sunca, jer prve sunčeve zrake koje se naziru iza čudesnih stijena pojačavaju doživljaj bajkovitog predjela iz balona. Let traje otprilike jedan sat, a završava zdravicom uz šampanjac i dodjelu medalja.&nbsp;

Drevni stanovnici Kapadokije, osim površinskih, u mekanim vulkanskim stijenama izgradili su brojne podzemne gradove

Kapadokija: Zemlja lijepih konja

Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi - Bobovac danas je, iako sa samo nekoliko svojih zidina, svjedok slavnog perioda i moći Bosanske kraljevine i njenog naroda. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349. godine, ali postoje dokazi da je napravljen čak u antičkom dobu. Temelje ovog kraljevskog grada navodno je postavio rimski car Trajan krajem prvog i početkom drugog vijeka, između 98. i 117. godine, a u četvrtom i petom vijeku bogumili su na tom mjestu sagradili prvo stambeno naselje - dvor. Dolaskom na vlast dinastije Kotromanić Bobovac se proširivao, te postao najznačajnije vojno i administrativno sjedište Bosanske kraljevine, uz Kraljevu Sutjesku, koja je imala uglavnom administrativno-politički značaj. Smješten je na izduženoj uskoj stepenastoj stijeni strmih strana, koja se južno završava visokim okomitim liticama planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. U nizu ga presijeca pet kraških greda u smjeru istok – zapad, koje zbog visine izgledaju kao bedemi.&nbsp;

<h2>Nepristupačan položaj</h2>Bobovac su činili gornji grad s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, te donji grad, od kojeg su do danas sačuvani dvorište i bunar. Najveći razlog što je sagrađen baš na tom mjestu jesu rudna bogatstva, ali i nepristupačan i izolovan položaj, zbog kojeg je bio najznačajnije utvrđenje srednjovjekovne Bosne, te predstavljao dobru odbranu u slučaju napada. Upravo zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja Bobovac je bio meta napada mnogih osvajača, ali ga nije nikada uspjela osvojiti nijedna strana vojska. Među brojnim osvajačima bio je i srbijanski car Dušan, koji je 1350. godine došao pod zidine Bobovca s 80.000 vojnika, međutim, nije mu uspjelo da ga osvoji.Prvi ban koji se spominje u pisanim dokumentima da je boravio u Bobovcu jeste Stjepan II Kotromanić. Stjepan II je vladao od 1322. do 1353., kada umire i nasljeđuje ga Tvrtko I Kotromanić, sin njegovog brata Vladislava. Tvrtko I je bio posljednji ban, a prvi bosanski kralj, jer je krunisan 1377. godine. U historiji je zabilježen kao najjači vladar srednjovjekovne Bosne. Period Tvrtkove vladavine (1353.–1391.) obilježen je velikim razvitkom bosanskih gradova, trgovine i rudarstva, te prvim kovanim zlatnim novcem na našim prostorima. Zahvaljujući Tvrtku I, Bosansko kraljevstvo je tada bilo najmoćnija balkanska država.&nbsp;

<h2>Radakova izdaja</h2>Ni sultan Mehmed II El Fatih s vojskom od 150.000 vojnika nije osvojio Bobovac oružjem, nego ga je knez Radak, koji je te 1463. godine upravljao gradom, predao Osmanlijama. Razlog je, prema mišljenju mnogih historičara, bio vjerski, jer se kao bogumil htio suprotstaviti nasilnom pokatoličenju koje su u to vrijeme nad bogumilima provodili Papa i Katolička crkva. A, prema narodnim predanjima, knez Radak je to učinio iz pohlepe i očekivanja da će ga Osmanlije nagraditi. To je bio kraj Bobovca, a ujedno i kraj srednjovjekovne bosanske države, pa je u narodu ostala izreka: „Bosna šapatom pade“. Nakon pada Bobovca pod osmansku vlast sjedište bosanskog kraljevskog dvora premješteno je u Jajce. U Jajcu je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.) pogubljen, dok je njegova maćeha, kraljica Katarina Kosača Kotromanić, uspjela pobjeći u Dubrovnik, a potom u Rim, gdje je boravila do svoje smrti, 1478. godine. Osmanska vojska je 1463. Bobovac pretvorila u svoje utvrđenje, napravivši objekte u kojima je boravila sve do 1626., kada ga je napustila zbog gubitka strateškog značaja i nastavka osmanskih osvajanja prema sjeveru. <h2>Nacionalni spomenik</h2>Prijestolni bosanski grad Bobovac, u kome su čuvani bosanska kruna, državna riznica, arhiv i druge vrijednosti, na svakog posjetitelja istovremeno je djelovao i zastrašujuće i zadivljujuće. Tu se nalazi i kraljevska grobna kapela, koja je danas djelimično obnovljena i odaje počast kraljevskoj porodici. U kapeli su sahranjeni kraljevi: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Kraljevski. Šestog novembra 2002. godine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je nacionalnim spomenikom historijsko područje – srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac. Ovaj kameni dragulj, nekad najjače utvrđenje i ponos srednjovjekovne bosanske države, njenih kraljeva i naroda, još odolijeva zubu vremena i podsjeća na slavne dane naše historije, privlačeći i mnoge turiste iz cijelog svijeta.

<h2>Toga nigdje na svijetu nema</h2>Bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić, napuštajući kraljevski grad Bobovac, rekla je da nikad neće prežaliti tri dobra u Bosni: - Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi tri dobra moja: pšenice sa Lijesnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice, jer toga nigdje na svijetu nema.&nbsp;

Prvi ban koji se spominje u dokumentima da je boravio u Bobovcu je Stjepan II Kotromanić, a naslijedio ga je Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Prije nekoliko dana, tačnije 7. oktobra 2023., navršilo se 11 godina od smrti bosanskohercegovačkog akademskog likovnog umjetnika Mersada Berbera. Bio je i ostao jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara, koji je često isticao da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobivaju mjesto koje zaslužuju.- Moja nesreća je što iza mene nikada nije stajao nikakav lobi. Da sam bio predstavnik nekog od velikih naroda i velikih država, bilo bi možda mnogo lakše. Ali, ovako sam ponosan, jer za sve sam se izborio sam – govorio je Berber. Razlozi, kako je kazivao, nisu samo u tome što smo mali geografski i brojno, nego u tome što sami o sebi i svojim najboljim sinovima, našim velikanima, ne lobiramo, nismo organizirani, nemamo galerija, kritike, te, prije svega, ekonomske moći. Ali, uprkos tom teškom i mukotrpnom putu, Berber je svojim vanserijskim talentom i velikim radom uspio osvojiti svjetske kulturne centre.

<h2>Srebrenica</h2>Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi”. Često je govorio da "nostalgija curi iz njegovih djela" i da je "tuđina najveći ispit". Znao je mnogo o historiji svoje domovine, koju je proučavao, povodeći mnogo vremena u Zemaljskom muzeju BiH, studirajući artefakte i tražeći njihova značenja i poruke. Naročito ga je boljela tragedija koju je bosanskohercegovački narod doživio u posljednjoj agresiji, te je svoj antiratni stav, saosjećanje i bol izrazio svojim kapitalnim djelom posvećenim genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.- Srebrenica je poslala najuzvišeniji moralni aksiom. Ako želite da krenete ka putu istine, putu slobode, izaberite mali grad koji se zove Bonavia, Srebrenica. Ako želite, dakle, da dođete do istine, istinske pravde... Srebrenica je za mene ostala uzvišeni moralni aksiom. Napravio sam nekoliko putopisnih zapisa o toj vrsti boli. To je prvi put da je jedan genocid, jedan veliki svjetski genocid, bio popraćen neviđenom medijskom pažnjom – govorio je Berber.&nbsp;

<h2>Najuspješniji student</h2>Mersad Berber je rođen 1. januara 1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, 1963., gdje je završio i postdiplomski studij grafike. Već tokom studija se istakao i zadobio simpatije svojih profesora, koji su bili oduševljeni njegovim talentom.- Mersad Berber donio je već na Akademiju seriju neobičnih, prekrasnih crteža u stilu starih muslimanskih, perzijskih motiva. Kada je došao kod mene na grafiku, vidio sam već poslije prvih uspjelih pokušaja u drvorezu, koji je na prvoj godini grafike obavezan, da bi bilo dobro da upotrijebi ove svoje crteže u bakrorezu i tako sačuva svoje značajno djelo u grafici… Mersada Berbera smatram svojim najdražim u najuspješnijim učenikom, značajnim i neobično velikim umjetnikom – napisao je o Berberu njegov profesor, slovenski slikar i grafičar, akademik Božidar Jakac.Berberovi crteži su već od 1961. bili zapaženi na kolektivnim izložbama, a prvu samostalnu izložbu imao je 1965. godine, u Gradskoj galeriji u Ljubljani. Od 1978. do 1982. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.Osim brojnih slika, grafika, tapiserija, ilustracija mnogih značajnih knjiga, scenografija i kostimografija na pozornicama u Washingtonu, Sarajevu i Zagrebu, 1985. završio je i crtani film „Tempo Secondo“. Godine 1984., Galerija „Tate“ u Londonu uvrstila je Berberove slike u svoju stalnu postavku.&nbsp;

<h2>Pikaso uzor</h2>Motivi po kojima je Berber poznat i jedinstven su: žena, konj i cvijet. Magija njegovog slikarstva je u kombiniranju svijetlog i tamnog, crtanju i oblikovanju ljepote ženskog lika, jarkom likovnom pečatu životinjskog torza u stalnom dinamičkom pokretu, jer konji na njegovim slikama oživljavaju, a cvjetovi mirišu.Berberov najveći slikarski uzor bio je Pablo Pikaso (Picasso), za kojeg je govorio da je najveći svjetski slikar ikad, a na upite zašto tako misli, odgovarao bi:- Zato što je on sve ono što su umjetnici stvarali stoljećima, sve dotadašnje kanone obrnuo na glavu… napravio je svoj sistem i svoj svijet koji je bio sasvim drugačiji od svih ostalih. Samo njegov, neprocjenjiv.Najznačajniji ciklusi Berberovih slika su “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike”... a izlagao ih je u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula, Londona, Madrida, preko Njujorka do Moskve, Džakarte i Nju Delhija. Dobio je mnogo nagrada širom bivše Jugoslavije, a nagrađivan je i u Sao Polu, Aleksandriji, Firenzi, Tokiju, Nju Delhiju, Monte Karlu, Madridu, Lajpcigu, Varni i Krakovu.Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, '90-ih godina prošlog vijeka, sa suprugom Adom, sinovima Ensarom i Azerom, odselio je u Zagreb, gdje je i preminuo, u 72. godini, 7. oktobra 2012. <h2>Dar Bošnjačkom institutu</h2>Na velikoj izložbi Bošnjačkog instituta u Dolmabahče palači u Istanbulu, u novembru 2004. godine, Mersad Berber zasluženo je dobio posebno mjesto među velikanima bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i predstavio se svojim impresivnim platnima i grafičkim listovima. Nakon završetka te izložbe, Berber je sve svoje radove izložene u Istanbulu poklonio Bošnjačkom institutu, uz još mnogo drugih koji su dopunili donirane cikluse: „Sarajevske razglednice“, „Skenderovi soneti“, „Alegorija o Srebrenici“ i „Velika alegorija o Srebrenici“. Institut je 2021. godine izdao katalog „Mersad Berber: Dar Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića“ na bosanskom i engleskom jeziku.

Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi“

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Na današnji dan 2001. godine, u Beogradu je preminula Nada Mamula, jedna od najboljih regionalnih interpretatorica sevdalinki.Kao 19-godišnja djevojka Nada se prijavila na audiciju, 1946. godine, u Beogradu, koju je uspješno položila i tada počinje njena uspješna pjevačka karijera. Nedugo potom udaje se za Nikolu Mamulu s kojim odlazi u Sarajevo, gdje je srdačno dočekana i primljena kao solistica na Radio Sarajevo. U Sarajevu su supružnici Mamula živjeli 15 godina, gdje je Nada zavoljela sevdalinke, a prva koju je otpjevala bila je "Ah, meraka u večeri rane".&nbsp;

<h2>Pjevala srcem</h2>Nadina ljubav prema sevdalinci trajala je cijeli život, pa je u arhivama Radio Sarajeva, Radio Beograda i Radio Novog Sada ostavila više od 150 briljantnih interpretacija ove bosanskohercegovačke najljepše lirske pjesme.Blistava Nadina karijera trajala je duže od četiri decenije, a na prostorima bivše Jugoslavije, pa i šire, bila je nezamjenjiva na festivalima, u muzičkim tv-emisijama, koncertnim dvoranama… Osim nezaboravnih i vrsnih interpretacije sevdalinki, Nada je ostavila brojne snimke komponovanih pjesama, pisanih u duhu tradicionalne narodne muzike. Sve pjesme je pjevala srcem uz posebno izražen temperament kojim je ostavljala utisak snažne i ostvarene žene.

<h2>Prepoznatljivi alt</h2>Njen specifičan, prepoznatljivi, a rijetki alt punio je srca brojnih ljubitelja sevdaha, a naročito je bio izražajan u nenadmašnim interpretacijama pjesama: "Na teferič pošla nana", "Bosno moja", "Omer-beže", "Djevojka sokolu zulum učinila"… Prva je snimila čuvenu pjesmu “Kafu mi draga ispeci” i, prema pričanjima, naučila Cuneta Gojkovića kako se pjeva.Osim snimaka u arhivama radiostanica, Nada je snimila dvije LP-ploče za diskografsku kuću "Jugoton" iz Zagreba, četiri LP-a izdala je u SAD, Kanadi, Nizozemskoj i Bugarskoj, te objavila više desetaka singl-ploča.&nbsp;

U Sarajevu su supružnici Mamula živjeli 15 godina, gdje je Nada zavoljela sevdalinke

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Dječiju pažnju teško je privući, a još teže zadržati, to rijetkima uspijeva. Nepisano pravilo je da to mogu uglavnom ljudi dobrog srca, koje mlada i neiskvarena bića prepoznaju. Jedan od tih rijetkih dobrih ljudi bio je naš književnik Ahmet Hromadžić. Kad spomenemo njegovo ime, svima koji su ikada pročitali makar jednu njegovu priču, zatitra osmijeh na licu, pokrene se osjećaj blagosti i zaboravljene dječije razdraganosti. Svojim pričama, koje je uglavnom pisao za djecu, ostavio je traga, ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi, nego i u našim srcima. Iako je Hromadžić u svojim djelima uglavnom evocirao uspomene na vlastito djetinjstvo i poznate zavičajne prostore, pripovjedačkim umijećem i bajkovitim likovima, bićima simboličnih imena, uspio ih je približiti djeci i potaknuti njihovu maštu i radoznalost. U njegovim pripovijetkama žive neobične ptice, zlatoruna stada, patuljci, bajkovita bića s kojima se djeca žele identificirati, a poruke koje ta bića prenose djeci jesu da život, ustvari, nije bajka, ali da su dobrota i ljubav uvijek iznad svega.<h2>Osnivač „Lastavice“</h2>Ahmet Hromadžić rođen je 11. oktobra 1923. u selu Bjelaj kraj Bosanskog Petrovca, gdje je završio osnovnu školu, a srednju tehničku školu pohađao je u Zagrebu i Sarajevu. Profesionalnu karijeru počeo je kao novinar „Oslobođenja“, 1944. godine. Tada je upoznao našeg također velikog pisca, a svog sugrađanina po rođenju, Skendera Kulenovića, te mu sramežljivo pokazao svoju prvu priču za djecu „Jabuka“. Kulenovićeve riječi: “Ti imaš talent. Nastoj da pišeš”, ohrabrile su ga i opredijelile njegov književni put, a Ahmet je često kazivao da je u Skenderu našao, ne samo učitelja nego i starijeg brata. Priču „Jabuka“ objavio je u „Oslobođenju“, 1952. godine.Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao novinar u „Sarajevskom dnevniku“, potom je bio glavni urednik lista „Krajina“ u Bihaću, da bi se ubrzo vratio u Sarajevo na mjesto urednika kulturne rubrike „Oslobođenja“.Bio je potom glavni urednik u Izdavačkom poduzeću „Veselin Masleša“, gdje je, 1954. godine, osnovao čuvenu dječiju biblioteku „Lastavica“, koja je u svojoj dugogodišnjoj historiji objavila brojna djela najvećih imena bosanskohercegovačke, regionalne i svjetske književnosti za djecu. Zahvaljujući Hromadžiću, Sarajevo je u to vrijeme bilo jugoslavenski centar dječije književnosti.Kao član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Hromadžić je zajedno s kolegama Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokrenuo međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“, 1962. godine. Bio je i član Redakcije međunarodne edicije „Djeca svijeta“, a djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike te uvrštena u izbore dječije literature i lektire u Italiji, Norveškoj i Belgiji.<h2>Začetnik umjetničke bajke</h2>Osim pripovijetki i romana za djecu i odrasle, Hromadžić je pisao književne i pozorišne kritike, književne reportaže, crtice i članke. Prvo književno djelo, roman "Labudova poljana", objavio je 1952. godine u Sarajevu, ali su ga proslavile pripovijetke za djecu, među kojima su najpoznatije one objavljene u zbirkama: "Patuljak vam priča", "Okamenjeni vukovi" i "Patuljak iz Zaboravljene Zemlje". Ahmet Hromadžić je začetnik i najistaknutiji predstavnik umjetničke bajke u bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu, žanra s kojim je postigao najveće književne domete. U svoje priče prvi je uveo patuljke i povezao ih s najmlađim čitateljima, prikazavši ih kao tajanstvena, ali veoma pametna bića koja vole djecu i rado postaju njihovi prijatelji. Zbog tog specifičnog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitatelja, a posebno djece, nazivaju ga bosanskohercegovačkim Andersenom. Poput Andersena, čije ružno pače zbog fizičkog izgleda od rođenja biva odbačeno, te koji je stvaranjem bio na strani slabijih i ugroženih, i Hromadžić u svojim pripovijetkama opisuje likove koji zbog određenih osobina ne bivaju prihvaćeni od okoline, zbog čega duboko pate.Tužne, ali i poučne priče iz zbirke „Patuljak vam priča“ govore o prijateljstvu i povjerenju, koje je teško steći, savjetujući nas da ne trebamo svima vjerovati, jer ponekad ljudi, a u ovom slučaju i životinje, rade sve isključivo za svoju korist. Ahmet nam kroz likove u svojim pričama poručuje i da pravo prijateljstvo traje vječno, te da su naši pravi i iskreni prijatelji spremni sve učiniti za nas.<h2>Ponos Bosanskog Petrovca</h2>Za književni rad Hromadžić je dobio brojne nagrade i priznanja među kojima su: nagrada Narodne omladine Jugoslavije (1948.), Mladog pokoljenja (1971.), Zmajevih dječijih igara(1973.), Kurirček (1974.), Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH (1974.), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1958.) , Nagrada ZAVNOBIH-a (1986.) i druge. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom Republike II reda, a bio je i član Društva pisaca i Akademije nauka Bosne i Hercegovine.Godine 2007., osnovna škola u Bosanskom Petrovcu promijenila je ime u OŠ „Ahmet Hromadžić“, a na porodičnoj kući u Pekiska ulici postavljena je spomen-ploča s njegovim imenom. U Bihaću, u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke, postoji spomen-soba Ahmeta Hromadžića.Ovaj velikan zasigurno zaslužuje da ga se češće sjetimo i više spominjemo, da neke ulice i institucije nazovemo njegovim imenom, da ga ne zaboravimo. U Bosanskom Petrovcu izašla je monografija o četiri velikana iz tog mjesta „Četiri petrovačke karijatide: Jovan Bijelić, Mersad Berber, Skender Kulenović i Ahmed Hromadžić“.<h2>Tajne u tvrđavi</h2>U kratkoj biografiji, objavljenoj u knjizi „Dječiji pisci o sebi“, Hromadžić je opisao zašto je tvrđava bila jedna od njegovih vodećih inspiracija. - Ima jedno mjesto koje me, ipak, najviše privlačilo. Stara tvrđava na brdu, gola i pusta, ali za nas dječake uvijek prepuna tajni. Tamo smo odlazili često. Tamo smo tražili ono što nikad nismo pronašli: zakopano blago i zakopano oružje. Ali tajna je tajna. I mi smo se nadali. Mi smo vjerovali da ćemo otkriti bar jednu od mnogih tajni sakrivenih u zidinama tvrđave. Tvrđava je bila i kuća brojnih čavki. O tvrđavi su se pričale priče. U tvrđavi smo i ja i moji prijatelji proveli mnoge časove, mnoge dane, iz tvrđave sam ponio mnoge uspomene.

Nazivaju ga bh. Andersenom, jer u njegovim pripovijetkama žive neobične ptice, zlatoruna stada, patuljci, bajkovita bića...

Ahmet Hromadžić: 100. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg pisca

Na današnji dan 1995. godine, u Sarajevu je preminula Nasiha Kapidžić-Hadžić, jedna od najznačajnijih književnica koje je naša zemlja ikad imala, što potvrđuju njena djela, a i činjenica da je odštampana poštanska marka s njenim likom. Opsadu Sarajeva tokom agresije na BiH 1992.-1995. i ratne nevolje dijelila je sa svojim sugrađanima, a pred sam kraj rata, usljed posljedica višegodišnjeg stresa i narušenog zdravlja, preselila je na bolji svijet.Uz Nasihine stihove smo odrastali, divili se blagosti, ljepoti i šarenilu koje su dočaravali, budeći u nama najljepša dječija maštanja i snove. Imala je veliki dar da ispiše čaroliju od dječijih želja i nadanja, igrajući se i uživajući u nizanju stihova u kojima i danas uživaju najmlađe generacije. Njena inspiracija, kako je često sama kazivala, bio je začuđeni dječiji pogled kada ugleda nešto novo.&nbsp;

<h2>Kuća spomenik</h2>Stihovi pjesme „Vezeni most“: „Kad nam dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, vidjećeš kako obale travne, na ruci drže most“, uklesani u spomen-ploču, dočekat će vas pri ulasku u kuću u kojoj se, 1931. godine, rodila pjesnikinja cvijeća, trave i rijeka Nasiha Kapidžić-Hadžić. Kuća, koja je smještena u jednoj od najljepših banjalučkih aleja u naselju Obilićevo, „gradu od lišća“ pored Vrbasa, izgrađena je krajem 18. ili početkom 19. vijeka. Nasihin otac Ali-efendija Kapidžić, viši vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije, koji je početkom Drugog svjetskog rata bio prvi potpisnik čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH, ovu kuću je kupio 1920. godine od Muhamed-bega Kulenovića. Kuća je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Svake godine, u julu, u toj kući i bašti, u sklopu manifestacije „Dani banjalučke dijaspore“, održavaju se književni susreti „Vezeni mostovi“, nazvani po jednoj od Nasihinih najljepših pjesama. U rodnoj Banjoj Luci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, poslije studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nasiha je neko vrijeme radila kao profesorica u gimnaziji. Nakon toga postaje urednica u Obrazovnom i Dječijem programu Radio Sarajeva, te urednica biblioteke "Lastavica" i drugih edicija za djecu i omladinu u Izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu.&nbsp;

<h2>Lete, lete laste</h2>Nasihina briljantna djela objavljena su u mnogim bosanskohercegovačkim i inozemnim antologijama, zastupljena u čitankama, školskoj lektiri, prevođena na druge jezike, izvođena u pozorištu... Najznačajnija su: "Maskenbal u šumi", "Vezeni most", "Skrivena priča", "Kad si bila mala", "Od tvog grada do mog grada", „Glas djetinjstva“, „Liliput“... Većinu djela pjesnikinja Kapidžić-Hadžić posvetila je rodnoj Banjoj Luci, a zbirku "Kad si bila mala" svojoj kćerki Aidi, koja je, kako sama kaže, voljela izmišljati riječi i priče, a njena majka je to bilježila i pretočila u stihove. - Kada sam shvatila da je njoj taj moj jezik bitan i zanimljiv, počela sam to raditi svjesno. Tu je, izgleda, bio izvor moje posvećenosti jeziku, što mi je kasnije postalo profesija – kazala je Nasihina kćerka Aida Hadžić, magistrica lingvistike. Čuveni jugoslavenski kompozitor Julio Marić, komponirajući Nasihinu pjesmu „Lete, lete laste“, promijenio je stih „Idica raste" u „Gigica raste“, a na Nasihin upit zašto je to uradio, odgovorio je: „Šta ima veze, tvoja kćerka (Idica) je već velika, a moja (Gigica) je još mala“.<h2>"Kolonija Lastavica"</h2>Izdavačka kuća „Veselin Masleša“ svojevremeno je organizirala za djecu, čitatelje i autore nagrađenih radova posjete „Koloniji Lastavica“. Nagrada je bila sedam dana na moru uz druženje s piscima čije knjige je izdala biblioteka „Lastavica“.- Mama je u „Koloniju“ išla kao urednica biblioteke i kao pisac-gost, a ja sam je pratila. Tako sam upoznala Branka Ćopića - mog idola, Miru Alečković, Desanku Maksimović, Daru Sekulić, Nedžatija Zekeriju... I u kući sam bila okružena najboljim dječijim knjigama, čitanju nije bilo kraja. Bilo je to divno i bezbrižno djetinjstvo '70-ih, s mamom koja mi je bila najbolji prijatelj, podrška, uzor, inspiracija i izvor ljubavi, pokretač svega što ostaje bitno za život – rekla je Aida.I Aidina kćerka Ema naslijedila je talent za pisanje. Doktorirala je psihologiju na Univerzitetu Yale u SAD, a njeno pisanje nailazi na velike pohvale i kritičara i čitatelja. Svoje nane Nasihe se ne sjeća, jer je imala dvije godine kada je ona umrla, ali njena majka Aida je Emu tokom odrastanja upoznala s naninim pjesmama.- Imala sam osam ili devet godina kada sam „ozbiljno“ pokušavala da prevodim pjesme moje nane Nasihe na engleski. Gledam fotografije iz rata, gdje se ona igra sa mnom, hrani me, uspavljuje pored šporeta na drva sa sulunarom probijenim kroz plastičnu foliju na prozoru... Ponosna sam što sam je imala i volim da vjerujem da sam naslijedila njen talent za pisanje – kazuje Ema.Za svoje stvaralaštvo Nasiha Kapidžić-Hadžić dobila je brojne nagrade, među kojima Dvadesetsedmojulsku nagradu, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Nagradu "Veselin Masleša" grada Banje Luke i dvije godišnje nagrade Izdavačke kuće "Svjetlost". <h2>Cvjetna grana</h2>Cvjetna granapčelama hranai klackalicaza bezbroj ptica.Ona je kutgdje pauk ljutupreda nitu srebrn štit.Ona je jošu vrtu broš,vjetru lepezaod finog veza,oblak bjeline,izvor svježinei rosi stanmirisan.

Nasihina briljantna djela objavljena su u mnogim bh. i inozemnim antologijama, zastupljena u čitankama, školskoj lektiri, prevođena na mnoge jezike

Prije 28 godina preminula bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić

Danas se obilježava Međunarodni dan mira. Utemeljila ga je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1981. godine, s ciljem jačanja ideala mira među svim narodima i državama. Rezolucijom UN-a iz 2001. godine Međunarodnom danu mira dodata je odrednica - dan nenasilja i prekida neprijateljstava na svjetskom nivou. Međunarodni dan mira, prije svega, treba da podsjeća na potrebu jačanja mirovnih poruka i ideja među svim ljudima i narodima, te omogućava svim pojedincima, organizacijama i nacijama da svojim jednostavnim djelima zajednički šire poruku mira. <h2>Obilježava se i u BiH</h2>Na Dan mira u Sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku tradicionalno zvoni Japansko zvono mira, koje je dar građana Hirošime i japanskog naroda u spomen na razorne posljedice rata i brojne ljudske žrtve ubijene pod izlikom svjetskog mira.Ovaj dan se, također tradicionalno, obilježava i u Bosni i Hercegovini, čiji narod je svako malo stradavao u brojnim ratovima.&nbsp;

<h2>Umro pisac Volter Skot koji je preveo na engleski našu “Hasanaginicu”</h2>Godine 1832., na današnji dan, preminuo je škotski pisac Volter Skot (Walter Scott) koji je preveo na engleski jezik bosansku narodnu pjesmu “Hasanaginica”. Proglašen je tvorcem modernog historijskog romana, a sakupljao je narodne pjesme i pisao epove iz historije Škotske, zbog čega je njegov značaj za škotsku, ali i svjetsku historiju i književnost nemjerljiv. Iako su se Skotovi romani uglavnom bavili škotskom historijom, njegov najpoznatiji roman “Ajvanho” govori o Engleskoj u vrijeme kralja Ričarda i Krstaških ratova, odnosno evocira vrijeme tenzija između osvajača Normana i britanskih starosjedilaca Saksonaca, viteških turnira... “Ajvanho” je više puta ekranizovan. Osim “Ajvanhoa”, poznati Skotovi romani su “Veverli”, “Gaj Manering”, “Starinar”, “Rob Roj”, “Kenilvort”, “Kventin Dervard” i “Grof Robert”. Godine 1826., Volter je dobio plemićku titulu, kao nagradu za književne zasluge.

<h2>Svjetski dan borbe protiv Alzheimerove bolesti</h2>Svake godine, 21. septembra, obilježava se Svjetski dan borbe protiv Alzheimerove bolesti, koji je proglašen na otvaranju godišnje konferencije Svjetske organizacije udruženja za Alzheimerovu bolest u Edinburgu, na današnji dan 1994. godine. Inače, cijeli septembar je posvećen podizanju svijesti o Alzheimerovoj bolesti, koju je prvi opisao nemački psihijatar Alojz Alzheimer, 1906. godine, te je po njemu dobila naziv.Alzheimerova bolest je degenerativni moždani poremećaj srednjeg ili kasnog životnog doba koji uništava neurone i veze u moždanoj kori, što dovodi do značajnog gubitka moždane mase. Postepeno se smanjuje sposobnost mozga da pravilno funkcioniše, izazivajući nepovratni gubitak pamćenja, sposobnost govora, svijesti o vremenu i prostoru, promjene u ponašanju i, na kraju, gubitak sposobnosti za staranje o sebi.Prema procjenama, od ove bolesti u svijetu boluje gotovo 18 miliona osoba.&nbsp;

Podsjeća na potrebu jačanja mirovnih poruka i ideja među svim ljudima i narodima

Međunarodni dan mira

Na današnji dan 1969. godine, u Sarajevu je rođen Davor Dujmović, bosanskohercegovački i regionalni glumac, najpoznatiji po ulozi Perhana iz filma “Dom za vješanje”. Još kao dijete, kad je pohađao drugi razred niže muzičke škole, dobio je prvu ulogu u filmu “Otac na službenom putu”, koji je nagrađen Zlatnom palmom na Filmskom festivalu Kanu. Tada je Davor odlučio da upiše filmsku akademiju, ali nije uspio nakon više pokušaja, te je odustao. Ipak, sudbina mu je odredila da bude glumac, pa je ubrzo uslijedila nova značajna uloga u filmu “Strategija švrake”. S nepunih osamnaest godina Davor Dujmović je dobio glavnu ulogu u filmu “ Dom za vješanje”, nakon kojeg je proglašen jednim od pet najboljih glumaca u Evropi. Osim toga, Davor i njegova partnerica u filmu Sinolička Trpkova proglašeni su najboljim glumačkim parom u bivšoj Jugoslaviji. <h2>Narkotici</h2>Nažalost, cijena slave bila je previsoka, jer je Davor posegao za narkoticima, a početkom 90-ih ozbiljnije se "navukao" i, mada se nekoliko puta pokušao liječiti, nije se mogao izliječiti od te pošasti. Kada je počela agresija na BiH (1992.-1995.) Davor je, nakon nekoliko mjeseci provedenih u Sarajevu, otišao u Beograd, gdje je snimio još nekoliko filmova, od kojih je najpoznatiji “Underground”. Poslije rata otišao je u Banju Luku, a potom u Novo Mesto u Sloveniji, gdje je, 31. maja 1999. godine, izvršio samoubistvo. “Perhan” je živio samo 30 godina, ali je ostao upamćen po svojim bravuroznim ulogama.

<h2>Rođena filmska diva Sofija Loren</h2>Godine 1934., na današnji dan, u Rimu je rođena Sofija Vilani Šikolone (Sofia Villani Scicolone), odnosno Sofija Loren, italijanska i svjetska filmska diva.Sofija je već s 15 godina počela tražiti filmske uloge u Rimu, a zarađivala je radeći kao model za ilustrirane romantične priče, kako bi pomogla porodici.Nakon malih uloga u filmovima, kao što “Quo Vadis”, Sofia je, 1957., upoznala producenta, a kasnije i režisera&nbsp; Karla Pontija (Carlo) za kojeg se udala na svoj 23. rođendan. Međutim, morala se razvesti kako bi ga spasila od optužbe za bigamiju, jer je on već bio oženjen, ali je ostala s njim u ljubavnoj vezi.&nbsp;OskarNizale su se uloge i uspjesi, a 1962. godine Sofija je osvojila Oskara za talijansku ratnu dramu “La Ciociara”, snimljenu prema istoimenom romanu italijanskog književnika Alberta Moravije (Moravia). Ujedno je bila prva glumica u historiji koja je dobila Oskara izvan engleskog govornog područja. Osim Oskara, osvojila je i pet Zlatnih globusa; četiri puta za najpopularniju žensku zvijezdu i jednom za životni doprinos filmu.<h2>Neprolazna ljepota</h2>“Empire” časopis je, 1995. godine, Sofiju Loren proglasio 25. najseksepilnijom zvijezdom u filmskoj historiji. U kasnim godinama Sofija se posvetila kulinarstvu u kojem uživa, te je tu svoju drugu ljubav ovjekovječila otvaranjem restorana. I danas, u svojoj 89. godini, Sofija, uvijek otmjena, nasmijana i dotjerana dama, plijeni svojom harizmom.

Najpoznatiji po ulozi Perhana iz filma “Dom za vješanje” 

Prije 54 godine rođen glumac Davor Dujmović

Na današnji dan 2015. godine, u Sarajevu je preminuo bosanskohercegovački književnik Admiral Mahić, jedan od osnivača PEN Centra BiH. Mahić je rođen 19. januara 1948. u Banjoj Luci, a u Sarajevo se preselio tokom studija na Filozofskom fakultetu. Studije je napustio i radio razne poslove, kako bi se izdržavao, a uporedo je pisao, najviše pjesme koje su specifične po metaforičnim i iluzionističkim prikazima stvarnosti, poput: “Nije u zvijezdama krivica”, “Pejsaž ispred napuštenog mlina”, “Obnavljanje”, “Koločep”, “Lična karta”, “Memoari mladog Banjalučanina”… Pjesme je objavio u nekoliko zbirki, a prva je bila “Ljubavna inspiracija” (1977), nakon koje slijede “Epilepsija cvjetova” (1981), “Atlasna imperija” (1985), “Glasno zrim” (1988), “Kameni stol” (1990), “Zvono” (1990), “Sahara” (1993), “Vijavica iz pisaćeg stroja” (2000), “Džajina loza” (2002), “Treba biti priseban” (2004) i dr. Njegove zbirke poezije su prevedene na francuski, slovenski, njemački i engleski jezik.<h2>Rat u Sarajevu</h2>Osim poezije, Mahić je objavljivao i prozu, zabilješke s putovanja i drame - “Brod na Miljacki” (1982), “Je li ovo cesta” (1982) i “I gurat ću vinograd kroz mariborske ulice” (2015). Napisao je i mnogo dramskih tekstova za djecu koje je emitirao Radio Sarajevo. Admiral je bio slobodni umjetnik i boem, kako je sam sebe nazivao, a radio je dobrovoljno kao urednik časopisa za poeziju i umjetničku fotografiju “Republika poezije”.U periodu opsade grada Sarajeva, u kojem je proveo sve vrijeme rata, bio je urednik prvog ratnog biltena Hrvatske seljačke stranke i voditelj – koordinator književnih programa u HKD "Napredak". Nakon rata imao je nekoliko inozemnih književnih stipendija: Kulturkontakt-Austria, Alte-Schmiede, Wien, Kultur-Steimark, Graz i Maribor. Admiral Mahić je jedan od osnivača manifestacije “Sarajevska jutra poezije” koja se više od 10 godina održava u galeriji “Boris Smoje” u Sarajevu.&nbsp;

Njegove pjesme su specifične po metaforičnim i iluzionističkim prikazima stvarnosti

Osma godišnjica smrti bh. književnika Admirala Mahića

Prije 135 godina, 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, u Lubinoj ulici na Vratniku, gdje je i odrastao, rođen je utemeljitelj savremene historiografije Bosne i Hercegovine Hamdija Kreševljaković. Pomoću historijskih podataka o svojoj zemlji, kulturi i baštini, neposrednim uvidom u brojne deftere, sindžile, berate, fermane i bujruldije, riječima je crtao slike, zbog čega je njegovo djelo i danas bogat izvor i osnova za dalja istraživanja i osvjetljavanja mnogih historijskih previranja i problema bosanskohercegovačkog društva.U svojim naučnim radovima dokazivao je da u Bosni i Hercegovini u periodu Osmanlija Bošnjaci nisu bili samo vojnici i vlasnici, kako su uglavnom prikazivani, nego su i mnogo radili, pomažući kulturu i podižući javne zadužbine. Danas se njegovi radovi smatraju najrelevantnijim historijskim štivom o Bosni i Hercegovini u osmansko doba. Pisao je o bosanskohercegovačkim kapetanijama i muteselimima, o esnafima, o znamenitim bh. mjestima i porodicama, poput Čengića, Dženetića, Morića, te o zanatima i zanatlijama poput kazandžija, čizmedžija, sarača…<h2>Prezime prema mjestu porijekla </h2>Kreševljakovići su porijeklom iz Kreševa. Tamo su se prezivali Šećinovac, a kada su se doselili u Sarajevo dobili su novo prezime, prema mjestu svog porijekla. Hamdijin otac Mehaga Kreševljaković bio je trgovac prvo željeznom robom, a kasnije sahtijanom (vrsta kože za cipele). Majka Džemila kao dijete je iz Srbije, tačnije Užica, doselila s roditeljima u Sarajevo, gdje je i upoznala Hamdijinog oca.U Sarajevu je Hamdija završio mekteb i osnovnu školu (ruždiju), a potom trgovačku i učiteljsku školu, 1912. godine. Odmah po završetku školovanja počeo je raditi kao učitelj osnovne škole u Sarajevu, a od 8. januara 1918. do 17. augusta 1919. bio je raspoređen u Vinkovce, u osnovnu školu s internatom, u koji su bila smještena bošnjačka djeca iz BiH.<h2>Prosvjetni pregalac</h2>Godine 1920., nakon što se vratio u Sarajevo, pa do početka školske godine 1926/27., radio je u Trgovačkoj školi, a potom u Učiteljskoj školi u Sarajevu, do 1929. Uporedo s radom u državnim školama, Kreševljaković je, već od 1916. godine, predavao i u vjerskim muslimanskim školama, najprije u Darul-mualliminu, potom u Okružnoj medresi, te od 1920. do 1945. u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je aktivno radio i predavao historiju, geografiju, njemački jezik i pedagogiju i kada je bio u penziji.Kreševljaković je bio jedan od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese, a svoje učenike je pomagao i materijalno. Mnogi njegovi učenici, među kojima su Hazim Šabanović, Muhamed Hadžijahić, Seid i Mahmud Traljić, Alija Bejtić, Adem Handžić, Mehmed Mujezinović i brojni drugi, često su spominjali da nema hodže u Bosni i Hercegovini koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu između 1920. i 1945., da mu Hamdija nije predavao neki predmet i da mu nije bio najbolji savjetnik i pomagač, a time i veliki uzor.<h2>Više od 300 naučnih radova</h2>Kreševljaković je obišao veliki dio Evrope, bivšu Austro-Ugarsku, Njemačku, Holandiju, Poljsku, Italiju, Švajcarsku, Dansku i Švedsku, radi proširivanja svoga znanja iz historije, čak je, s ciljem proučavanja Reformacije, obišao sve gradove u Njemačkoj u kojima su djelovali Luter i njegovi sljedbenici, a potom je, proučavajući Protureformaciju, obišao druge gradove Njemačke, svaki put posjećujući univerzitete u tim mjestima i slušajući predavanja čuvenih historičara.Na Kreševljakovićev rad uveliko su utjecali i njegovi srednjoškolski nastavnici: Silvije Strahimir Kranjčević, Ljudevit Dvorniković i Josip Milaković, te je već tada počeo proučavati bh. historiju. U tom periodu je upoznao i dr. Karla Patscha, koji je osnovao Balkanski institut u Sarajevu, te povjerio Hamdiji da mu prikuplja publikacije o Bosni i Hercegovini. Taj posao Hamdiju je inspirirao da cijeli život sakuplja historijsku građu, koju je, uz kazivanja ljudi, upotrijebio kao dragocjeni izvor za naučnu rekonstrukciju važnih dijelova naše prošlosti. U tom radu umnogome mu je pomoglo i znanje stranih jezika: njemačkog, turskog, arapskog, norveškog i ladino jezika (jezik Jevreja – Sefarda)Već sa šesnaest godina Hamdija je počeo objavljivati narodne pripovijetke i pjesme u bh. časopisima. Ali, njegovo kasnije pisanje fokusirano je na historiografiju BiH, te je napisao više od 300 naučnih radova, sarađujući u edicijama Naučnog društva, Zemaljskog muzeja, Istorijskog društva, Orijentalnog instituta i Zavoda za zaštitu spomenika.

<h2>Saradnja s medijima</h2>Osim toga, Kreševljaković je bio i član raznih redakcija. Od početka izlaženja kalendara “Narodne uzdanice”, od 1932. do 1944., bio je član redakcionog odbora i u svakom godištu objavio nekoliko studija, članaka ili nekrologa. Bio je član Konzorcija “Novoga Behara” (5. godišta). Sarađivao je u Hrvatskoj enciklopediji, Enciklopediji Jugoslavije, Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu i Vojnoj enciklopediji u Beogradu. Također je sarađivao u izradi velike “Historije naroda Jugoslavije”.Hamdijini najpoznatiji radovi su: “Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini”, “Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom upravom”, “Stari bosanski gradovi”, “Stari hercegovački gradovi”, “Dženetići – prilog izučavanju feudalizma”, „Husein-kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne“, “Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, “Čizmedžijski obrt”, “Hanovi i karavan-saraji” i “Sarački obrt u starom Sarajevu”.Značajno je spomenuti i Hamdijin angažman u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, gdje je radio kao naučni saradnik do kraja života.Godine 1938., Kreševljaković je izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a 1952. za redovnog člana Naučnog društva BiH, čiji je bio prvi potpredsjednik. Odlikovan je Ordenom rada drugog reda.<h2>Zapostavljen i zaboravljen</h2>– Prigodom osnutka Naučnog društva NRBiH (1. VII 1952) Kreševljaković je odmah izabran za člana i na Osnivačkoj skupštini 15. IX iste godine za prvog potpredsjednika. U ovome društvu on je razvio najjaču aktivnost i uz kvantitet objavio i kvalitativno najzrelije radove. Ovaj period od sedam godina je najplodniji u Kreševljakovićevu životu. Sve ono što je sabirao cijeloga života, u ovom periodu je užurbano obrađivao i objavljivao – napisao je o Hamdiji još jedan bh. velikan pisane riječi Alija Nametak u svom kapitalnom djelu „Sarajevski nekrologij“.Hamdija Kreševljaković je otišao s ovog svijeta 9. jula 1959. godine, ostavivši veliki pečat u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Iako neke škole i ulice nose njegovo ime (u Sarajevu, Kaknju, Gradačcu), široj javnosti uglavnom nije poznato ko je bio Hamdija Kreševljaković i čime se bavio, jer naše društvo nije svjesno koliko je on bio značajan za bh. kulturu i historiju, pa ga rijetko ili gotovo nikako ne spominje. Zapostavljen i zaboravljen je čovjek bez čijeg rada ne bismo znali kako je izgledao period osmanske, ali i austrougarske vladavine u BiH.

Danas se njegovi radovi smatraju najrelevantnijim historijskim štivom o Bosni i Hercegovini u osmansko doba

Hamdija Kreševljaković: 135. godišnjica rođenja utemeljitelja savremene historiografije BiH

Na današnji dan 1822. godine, francuski egiptolog Žan Fransoa Šanpolion (Jean-Francois Champollion) dešifrirao je egipatsko pismo, (hijeroglife), zbog čega je nazvan ocem moderne egiptologije.Prevodeći dijelove kamena iz Rozete, Šampolion je otkrio sličnost egipatskog jezika s koptskim, odnosno da je sistem egipatskog pisma kombinacija fonetskih (zvučnih) i ideogramskih (slikovnih) znakova.Šampolion je već do 16. godine savladao desetak jezika, uključujući koptski, a njegov interes za egiptologiju bio je inspiriran Napoleonovim osvajanjima u Egiptu od 1798. do 1801. godine. <h2>Postavio temelj moderne egiptologije</h2>Prvi je odgonetnuo imena Kleopatra i Ptolomej, a uočio je i razliku između hijeroglifskog pisma i kasnijih jednostavnijih verzija (hijeratsko i demotsko pismo). Rezultate svog rada objavio je u “Precis du systeme hieroglyphique” iz 1824. godine, a tim otkrićem postavio je temelj moderne egiptologije.Godine 1826., postavio je egipatsku zbirku muzeja Louvr i postao profesor egiptologije Francuskom koledžu u Parizu.Šampolion je preminuo mlad, u 41. godini, a nakon njegove smrti dijelove njegovih radova obradio je njegov stariji brat Žak Žozep Šampolion (Jacques Joseph).

<h2>Izašao prvi broj „The New York Timesa“</h2>Godine 1851., na današnji dan, izašao je prvi broj američkog dnevnika „The New York Times“, koji je osnovao Henri Džervis Rejmond (Henry Jarvis Raymond). “The New York Times” nazivaju i "Sijeda dama" zbog njegovog staromodnog izgleda i stila, a često ga navode kao nacionalni novinski autoritet, odnosno kao službena i autoritativna referenca za savremene događaje. Do sada je osvojio 94 Pulitzerove nagrade, više nego ijedan drugi list. U početku je izlazio svakim danom osim nedjelje, ali je za vrijeme američkog građanskog rata, kao i većina drugih vodećih novina, dobio i nedjeljno izdanje. Postupno je postajao sve utjecajniji, naročito 1870. i 1871. godine, kada je serija članaka razotkrila nečasne radnje tada svemoćnog gradskog političara Bosa Tvida (Boss Tweed).<h2>“Avionsko izdanje u 4 sata ujutro”</h2>Početkom 20. vijeka “The New York Times” je stekao ugled i zbog sklonosti da se koristi najsavremenijom tehnologijom ne bi li što brže donosio vijesti svojim čitateljima. Tako je 1904. godine, na samom početku rusko-japanskog rata, putem radija primio detaljan izvještaj o bici kod Port Arthura; 1910. je organizirao prve avio-pošiljke “The New York Times” u Filadelfiju; 1919. je uspostavio prve trans-atlantske pošiljke u London, a 1920. je štampano posebno "Avionsko izdanje u 4 sata ujutro", koje je avionom poslato u Čikago, kako bi ga mogli čitati učesnici tadašnje republikanske izborne konvencije.Sklonost prema novim medijima “The New York Times” je zadržao i u doba interneta, tako da je već 1995. postavio svoju službenu web-stranicu.

<h2>Osnovana američka tajna služba CIA</h2>Tajna služba Sjedinjenih Američkih Država CIA osnovana je 18. septembra 1947. u gradu Langliju, u državi Virdžinija. Njena preteča bila je Kancelarija za strateške usluge, a na njenom čelu se nalazio Vilijam Donovan (William), koji se danas smatra „ocem“ ovih organizacija.Glavni zadatak CIA-e je prikupljanje i analiza podataka o stranim vladama i korporacijama, ali i pojedincima, te dostavljanje tih podataka raznim resorima Vlade SAD. Drugi, ne manje važan zadatak je propagandna aktivnost i aktivnost u odnosima s javnošću, objavljivanje javnih i tajnih podataka, tačnih i lažnih (kontrašpijunaža), te utjecaj na druge da djeluju u interesima Vlade SAD.

Prevodeći dijelove kamena iz Rozete, Šampolion je otkrio da je sistem egipatskog pisma kombinacija zvučnih i slikovnih znakova

Žan Fransoa Šampolion dešifrirao hijeroglife

Na današnji dan 1948. godine, u Sarajevu je rođen Kemal Monteno, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjevača, kantautora i šansonijera.Kemalov otac je bio italijanski vojnik koji je nakon Drugog svjetskog rata ostao da živi u BiH, zaljubivši se i oženivši Bošnjakinju, Kemalovu majku. Zbog italijanskog prezimena otac je želio da sin ima bosansko ime, a ta bosansko-italijanska spona utjecala je i na Montenov stvaralački rad. S italijansko-mediteranskim štihom i bosanskom dušom, Monteno je stvorio poseban i izuzetan muzički stil.Muzičku karijeru počeo je 1967. godine, nastupom na festivalu Vaš šlager sezone, osvojivši prvu nagradu s pjesmom “Lidija”. Tom prestižnom festivalu Monteno je ostao vjeran i narednih godina. Neke od njegovih najljepših šansona obilježile su sarajevski festival, poput “Zemljo moja” i “Sarajevo, ljubavi moja”, koju je otpjevao 1976. godine na 10. jubilarnom Šlageru sezone. <h2>U Sarajevu tokom agresije</h2>Tih 70-ih godina nastale su brojne Montenove antologijske pjesme, poput “Sviraj mi o njoj”, “Laž”, “Putovanja”, “Adrijana” te “Jedne noći u decembru” koju je posvetio svojoj životnoj ljubavi, supruzi Branki. Osim Šlagera sezone bio je omiljen i redovan učesnik mnogih drugih jugoslavenskih festivala, među kojima je na Opatijskom i Zagrebačkom redovno osvajao nagrade publike i žirija. Svi Montenovi albumi prodavani su u zlatnim i platinastim tiražama.Redali su se hitovi i uspjesi, a onda je na BiH izvršena agresija (1992.-1995.), koja je Montena zatekla u Sarajevu koje nije htio napustiti. U to vrijeme nije napisao nijednu pjesmu, ali je otpjevao pjesmu “Pismo prijatelju”, autora Zlatana Arslanagića i Zlatana Fazlića, koju ju publika preimenovala u “Da ti roknu samo dvije”.Godine 1995., Monteno je na poziv brojnih zabrinutih kolega iz Zagreba, prije svih Arsena Dedića i Gabi Novak, s porodicom odselio u Zagreb. Iste godine je održao koncerte u “Lisinskom” i to sedam dana zaredom.<h2>Kemo i prijatelji</h2>“Croatia Records” je 2000. godine objavila album “Hvala svima (Kemo i prijatelji)” na kojem se nalaze pjesme koje je otpjevao u duetima s Oliverom Dragojevićem, Arsenom Dedićem, Radom Šerbedžijom, grupom “Crvena jabuka”, Danijelom Martinović, Gabi Novak, Fuadom Backovićem, Terezom Kesovijom i Borisom Novkovićem. Pjesma “Ovako ne mogu dalje” s Danijelom Martinović postigla je najveći uspjeh. Posljednji studijski album “Šta je život” Monteno je snimio 2013., a pjesme “Jesen je”, “Malo mir, malo rat” uz naslovnu pjesmu odmah su postale hitovi. Osim brojnih pjesama koje je sam pjevao ili u duetima, Monteno je napisao mnoge pjesme i za svoje kolege Arsena Dedića, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, Terezu Kesoviju, Gabi Novak, Nedu Ukraden, Dražena Žerića i mnoge druge, a često su upravo njegove pjesme bile zaslužne za uspjeh njegovih kolega.Kemal Monteno preminuo je 21. januara 2015. godine u Zagrebu, nakon borbe s pneumonijom i sepsom koje su nastale kao komplikacije zbog transplantacije bubrega. Sahranjen je sedmicu kasnije na sarajevskom gradskom groblju Bare.&nbsp;

<h2>Preminuo Minja Subota, autor “Muzičkog tobogana”</h2>Godine 2021., na današnji dan, preminuo je Milan Subota Minja, dipl. inž. elektrotehnike, srbijanski kompozitor, muzičar, zabavljač i fotograf. Autor je i voditelj jedne od najpoznatijih dečijih emisija u regionu „Muzički tobogan“, ali i velikog broja drugih tv-emisija.Minja Subota je rođen u Sarajevu, 8. novembra 1938. godine. Kako mu je otac bio elektroinžinjer, 1942. dobio je posao u Glavnoj pošti u Zagrebu, gdje se preselio s porodicom. Nakon Drugog svjetskog rata odselili su u Beograd, gdje je Minja završio osnovnu školu i gimnaziju, te uporedo nižu i srednju muzičku školu „Stanković“, a potom na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu stekao diplomu inžinjera elektrotehnike. Napisao je mnoge kompozicije zabavne muzike, te bio i vokalni solista, a proslavio se nastupima, 1970.-1975., s grupom “One i oni”, koju su uz njega činili Daliborka Stojšić, Boba Stefanović i Lidija Kodrič. Minjine kompozicije izvođene su na mnogim festivalima, a najpoznatije su: „Homo, homini“, „Čuvar parka“, „Budi dobar prema njoj“, „Čekaj me“, „Dok te ljubim“, „U jednom danu“, „Plava muzika“...<h2>"Djeca su ukras svijeta"</h2>Subota se naročito istakao komponujući pjesme za djecu na stihove najistaknutijih regionalnih pjesnika, uz koje su odrastale generacije, a i danas se pjevaju u predškolskim ustanovama i školama, poput „Djeca su ukras svijeta“, „Išli smo u Afriku“, „Rekao sam brezi i topoli“, „Telefonijada“, „Povrćijada“, „Kolo“, „Razbolje se lisica“, itd.Autor je i voditelj televizijskog serijala „Muzički tobogan“, koji je emitiran osamnaest godina i predstavlja rekordan serijal po gledanosti i popularnosti u cijeloj regiji. Minja Subota je bio vrstan umjetnik pa je obavljao i funkcije predsjednika Saveza estradnih umjetnika Jugoslavije i Srbije, te dugo godina bio u upravnim odborima Udruženja kompozitora Srbije i Udruženja muzičara džeza, zabavne, pop i rok muzike Srbije. Bio je član programskog savjeta „Zmajevih dječijih igara“.&nbsp;

Edhem Mulabdić: 161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Alija Izetbegović: 20. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Mehmedalija Mak Dizdar: 106. godišnjica rođenja najbosanskijeg pisca

Kapadokija: Zemlja lijepih konja

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Ahmet Hromadžić: 100. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg pisca

Prije 28 godina preminula bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić

Međunarodni dan mira

Prije 54 godine rođen glumac Davor Dujmović

Osma godišnjica smrti bh. književnika Admirala Mahića

Hamdija Kreševljaković: 135. godišnjica rođenja utemeljitelja savremene historiografije BiH

Žan Fransoa Šampolion dešifrirao hijeroglife

Prije 75 godina rođen Kemal Monteno

Edhem Mulabdić: 161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Alija Izetbegović: 20. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Mehmedalija Mak Dizdar: 106. godišnjica rođenja najbosanskijeg pisca

Kapadokija: Zemlja lijepih konja

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Ahmet Hromadžić: 100. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg pisca

Prije 28 godina preminula bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić

Međunarodni dan mira

Prije 54 godine rođen glumac Davor Dujmović

Osma godišnjica smrti bh. književnika Admirala Mahića

Hamdija Kreševljaković: 135. godišnjica rođenja utemeljitelja savremene historiografije BiH

Žan Fransoa Šampolion dešifrirao hijeroglife

Prije 75 godina rođen Kemal Monteno