Dječiju pažnju teško je privući, a još teže zadržati, to rijetkima uspijeva. Nepisano pravilo je da to mogu uglavnom ljudi dobrog srca, koje mlada i neiskvarena bića prepoznaju. Jedan od tih rijetkih dobrih ljudi bio je naš književnik Ahmet Hromadžić. Kad spomenemo njegovo ime, svima koji su ikada pročitali makar jednu njegovu priču, zatitra osmijeh na licu, pokrene se osjećaj blagosti i zaboravljene dječije razdraganosti. Svojim pričama, koje je uglavnom pisao za djecu, ostavio je traga, ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi, nego i u našim srcima.

Iako je Hromadžić u svojim djelima uglavnom evocirao uspomene na vlastito djetinjstvo i poznate zavičajne prostore, pripovjedačkim umijećem i bajkovitim likovima, bićima simboličnih imena, uspio ih je približiti djeci i potaknuti njihovu maštu i radoznalost. U njegovim pripovijetkama žive neobične ptice, zlatoruna stada, patuljci, bajkovita bića s kojima se djeca žele identificirati, a poruke koje ta bića prenose djeci jesu da život, ustvari, nije bajka, ali da su dobrota i ljubav uvijek iznad svega.

Osnivač „Lastavice“

Ahmet Hromadžić rođen je 11. oktobra 1923. u selu Bjelaj kraj Bosanskog Petrovca, gdje je završio osnovnu školu, a srednju tehničku školu pohađao je u Zagrebu i Sarajevu. Profesionalnu karijeru počeo je kao novinar „Oslobođenja“, 1944. godine. Tada je upoznao našeg također velikog pisca, a svog sugrađanina po rođenju, Skendera Kulenovića, te mu sramežljivo pokazao svoju prvu priču za djecu „Jabuka“. Kulenovićeve riječi: “Ti imaš talent. Nastoj da pišeš”, ohrabrile su ga i opredijelile njegov književni put, a Ahmet je često kazivao da je u Skenderu našao, ne samo učitelja nego i starijeg brata. Priču „Jabuka“ objavio je u „Oslobođenju“, 1952. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao novinar u „Sarajevskom dnevniku“, potom je bio glavni urednik lista „Krajina“ u Bihaću, da bi se ubrzo vratio u Sarajevo na mjesto urednika kulturne rubrike „Oslobođenja“.

Bio je potom glavni urednik u Izdavačkom poduzeću „Veselin Masleša“, gdje je, 1954. godine, osnovao čuvenu dječiju biblioteku „Lastavica“, koja je u svojoj dugogodišnjoj historiji objavila brojna djela najvećih imena bosanskohercegovačke, regionalne i svjetske književnosti za djecu. Zahvaljujući Hromadžiću, Sarajevo je u to vrijeme bilo jugoslavenski centar dječije književnosti.

Kao član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Hromadžić je zajedno s kolegama Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokrenuo međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“, 1962. godine. Bio je i član Redakcije međunarodne edicije „Djeca svijeta“, a djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike te uvrštena u izbore dječije literature i lektire u Italiji, Norveškoj i Belgiji.

Začetnik umjetničke bajke

Osim pripovijetki i romana za djecu i odrasle, Hromadžić je pisao književne i pozorišne kritike, književne reportaže, crtice i članke. Prvo književno djelo, roman "Labudova poljana", objavio je 1952. godine u Sarajevu, ali su ga proslavile pripovijetke za djecu, među kojima su najpoznatije one objavljene u zbirkama: "Patuljak vam priča", "Okamenjeni vukovi" i "Patuljak iz Zaboravljene Zemlje".

Ahmet Hromadžić je začetnik i najistaknutiji predstavnik umjetničke bajke u bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu, žanra s kojim je postigao najveće književne domete. U svoje priče prvi je uveo patuljke i povezao ih s najmlađim čitateljima, prikazavši ih kao tajanstvena, ali veoma pametna bića koja vole djecu i rado postaju njihovi prijatelji. Zbog tog specifičnog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitatelja, a posebno djece, nazivaju ga bosanskohercegovačkim Andersenom. Poput Andersena, čije ružno pače zbog fizičkog izgleda od rođenja biva odbačeno, te koji je stvaranjem bio na strani slabijih i ugroženih, i Hromadžić u svojim pripovijetkama opisuje likove koji zbog određenih osobina ne bivaju prihvaćeni od okoline, zbog čega duboko pate.

Tužne, ali i poučne priče iz zbirke „Patuljak vam priča“ govore o prijateljstvu i povjerenju, koje je teško steći, savjetujući nas da ne trebamo svima vjerovati, jer ponekad ljudi, a u ovom slučaju i životinje, rade sve isključivo za svoju korist. Ahmet nam kroz likove u svojim pričama poručuje i da pravo prijateljstvo traje vječno, te da su naši pravi i iskreni prijatelji spremni sve učiniti za nas.

Ponos Bosanskog Petrovca

Za književni rad Hromadžić je dobio brojne nagrade i priznanja među kojima su: nagrada Narodne omladine Jugoslavije (1948.), Mladog pokoljenja (1971.), Zmajevih dječijih igara(1973.), Kurirček (1974.), Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH (1974.), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1958.) , Nagrada ZAVNOBIH-a (1986.) i druge. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom Republike II reda, a bio je i član Društva pisaca i Akademije nauka Bosne i Hercegovine.

Godine 2007., osnovna škola u Bosanskom Petrovcu promijenila je ime u OŠ „Ahmet Hromadžić“, a na porodičnoj kući u Pekiska ulici postavljena je spomen-ploča s njegovim imenom. U Bihaću, u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke, postoji spomen-soba Ahmeta Hromadžića.

Ovaj velikan zasigurno zaslužuje da ga se češće sjetimo i više spominjemo, da neke ulice i institucije nazovemo njegovim imenom, da ga ne zaboravimo. U Bosanskom Petrovcu izašla je monografija o četiri velikana iz tog mjesta „Četiri petrovačke karijatide: Jovan Bijelić, Mersad Berber, Skender Kulenović i Ahmed Hromadžić“.

Tajne u tvrđavi

U kratkoj biografiji, objavljenoj u knjizi „Dječiji pisci o sebi“, Hromadžić je opisao zašto je tvrđava bila jedna od njegovih vodećih inspiracija.

- Ima jedno mjesto koje me, ipak, najviše privlačilo. Stara tvrđava na brdu, gola i pusta, ali za nas dječake uvijek prepuna tajni. Tamo smo odlazili često. Tamo smo tražili ono što nikad nismo pronašli: zakopano blago i zakopano oružje. Ali tajna je tajna. I mi smo se nadali. Mi smo vjerovali da ćemo otkriti bar jednu od mnogih tajni sakrivenih u zidinama tvrđave.

Tvrđava je bila i kuća brojnih čavki. O tvrđavi su se pričale priče. U tvrđavi smo i ja i moji prijatelji proveli mnoge časove, mnoge dane, iz tvrđave sam ponio mnoge uspomene.