Posebnost stambene arhitekture u osmansko doba bile su prekrasne kuće s muškim i ženskim avlijama i odjeljenjima. Zubom vremena, do današnjih dana mnoge od tih kuća su nestale, a samo neke su uspjele preživjeti ponajviše zahvaljujući Zavodu za kulturnu baštinu Kantona Sarajevo.
- Danas smo svjedoci rušenja i ono malo prelijepe stare sarajevske stambene arhitekture. Stjecajem okolnosti, iz tih zatvorenih i napuštenih školjki nekad ipak uspije izaći poneki biser. Upravo takav biser izašao je u Saburinoj ulici, a radi se o Saburinoj kući, a Općina Stari Grad je otkupila dijelove kuće i krenula u rekonstrukciju – govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Urbani razvoj
Saburina kuća izgrađena je oko 1750. godine, a smještena je u Starom Gradu, iznad Kovača. Nekada je u blizini tekao rukavac rijeke Mošćanice, koja se dalje nizvodno ulijevala u Miljacku. Ona je bila osnov za urbani razvoj cijelog kvarta.
- Stara sarajevska porodica Sabura, u sokaku koji danas nosi njihovo ime, napravila je primjer raskošne bosanske kuće građene po islamskom konceptu življenja. Svoje bogatstvo stekli su baveći se kazandžijskim i trgovačkim poslom. Zbog izražene strpljivosti i okolnosti kroz koje su prolazili, dobili su ime „Sabure“, po čemu su bili poznati u gradu. Njihov porodični mezaristan se također nalazi u neposrednoj blizini Saburine ulice – navodi Garibija.
Pored izgrađene kuće Saburi su na rukavcu Mošćanice napravili i mlin. Također su posjedovali nekoliko dućana na čaršiji i zemlju u okolici Sarajeva. Posljednji muški potomak porodice bio je Ibrahim-aga, a umro je 1867. godine. Od svih objekata koje su posjedovali do danas je sačuvana samo Saburina kuća.
- Kuća je obuhvatala više međusobno povezanih cjelina. Kao i ostale gradske kuće, dijelila se na muški dio „selamluk“ i ženski dio „haremluk“, od kojih je svaki imao zasebnu avliju. Uz muški dio objekta nalazila se i štala za konje i kočije. U sastavu objekta bila je i magaza na sprat građena od tesanog kamena i sa svodom od sedre. U avliji je bila česma s kamenim koritom, u kuhinji se, također, nalazila česma s tri lule. One su vodu crpile s Gazi Husrev-begovog vodovoda izgrađenog početkom 16. stoljeća. Kao i sve druge ovakve kuće, posjedovala je bunar, koji se vremenom izgubio – pojašnjava Garibija.
Početkom 20. stoljeća, tačnije 1918. godine, nestao je ženski dio kuće zajedno s baštom i nekim pomoćnim objektima. Na njihovom mjestu izgrađena je zgrada koja danas služi kao škola, a nosi naziv po ovoj porodici „Saburina“. Najljepši dio kuće je ipak sačuvan do danas. Ima tri etaže podrum (magazu), prizemlje i jedan sprat. Orijentacija kuće je sjever-jug, a glavni ulaz je sa zapadne strane. Posebnu ljepotu daje joj čardak-ćošak ili doksat s glavnim halvatom, to jest sobom. Poput sličnih objekata posjeduje divanhanu i kahve odžak kao prostorije za druženje i pripremu kahve.
Drvena veranda
Vezu između spratova čini drveno stepenište koje se provlači kroz drvenu verandu ili „kamariju“, što joj u eksterijeru daje poseban arhitektonski izražaj. Pokrivena je ćeremidom i odlikuju je duge strehe kao obilježje bosanske kuće. Građena je od tesanog i lomljenog kamena u suterenu na koju su naslonjeni zidovi od kombinacije ćerpiča i drveta. Kuća i dvorišta su bili okruženi debelim zidovima visokim dva metra, kako bi se sačuvala intima ukućana. Avlije su popločane kaldrmom, a iz nje se loza protezala ka otvorenim verandama i njihovim mušepcima.
Rezbareni drveni elementi
- Minderi i bosanske peći s banjicama daju specifičan izgled enterijeru kuće. Banjice su smještene u okolicama nalik na velike drvene regale, a uz banjice u okolicama su još dolafi i dušekluci (ormari za garderobu i posteljinu). Bogato ukrašeni rezbareni drveni elementi i oslikani zidovi daju naročitu raskoš enterijeru kuće, a ističu se drvena šišeta (plafoni). Ovi elementi se prvobitno nisu bojili, vremenom se to promijenilo, što je narušilo toplinu enterijera koju drvo pruža. Bijeli zidovi su dominirali u eksterijeru i enterijeru cijelog objekta – navodi Garibija.
