Da bi Sarajevo izgledalo kao što izgleda danas, moralo se razvijati i graditi stoljećima koji su prethodili današnjici.

Još je utemeljitelj grada Isa-beg Ishaković otpočeo intenzivniju gradnju Sarajeva, govori u razgovoru za „Dnevni avaz“ Mufid Garibija, arhitekt i dobar poznavalac historije grada.

Zahvaljući njemu, Sarajevo je u to vrijeme Osmanskog carstva postalo „cvijet među gradovima“.

 Kamen i drvo

Ljepota gradnje u taj vakat dominantno je ovisila o građevinskim materijalima, a to su većinom bili kamen, drvo i ćerpić. Upravo navedeni materijali oblikovali su bosansku arhitekturu kreirajući različite stilove, posebno vizantijski, koji se najviše ogledao kroz gradnju podkupolnih džamija. Gradnja je bila posebno interesantna tokom 15. i 16. stoljeća gdje su najviše pažnje privlačile kamene strukture koje su se nalazile na bezistanima, hanovima i hamamima. Za gradnju takvih kamenih struktura nerijetko su bili angažirani majstori ili neimari iz samog sjedišta carevine, ali i iz Dubrovnika. Gradnja s kamenom je sve osim laka, pa su tako vješti i sposobni majstori bili neophodni kako bi se realizirale ideje zahtjevnih lukova na mostovima, kubeta na džamijama, ali i svodova koji su krasili bezistane i hamame. Majstori odnosno dunđeri vješto su se suprotstavljali zahtjevnim zadacima gradnje težih kamenih konstrukcija, spretno koristeći skele i oplate.

Vratnički zidovi

Vezivno sredstvo materijala u taj vakat bio je kreč, pa su se tako u Sarajevu počele graditi i krečane, odnosno mjesta za proizvodnju kreča. Međutim, taj zanat za pravljenje kreča nije imao dugi vijek trajanja, njegovo odumiranje počelo je s nastajanjem nekih novih tehnika vezivanja. Najpopularnija krečana u Sarajevu bila je na Bentbaši zbog koje kupalište i danas simbolično nosi naziv „krečana“.

Zanimljivo je da su čak dijelom i vratničke kamene zidove koji su se pravili početkom 18. stoljeća gradili s maleterom koji je sadržavao u sebi jaja. Za lakše konstrukcije, kao što je stambena arhitektura, najčešće je korišten ćerpić. Ćerpić je obična zemlja koja se nakvasi vodom, a potom se kalupi i suši na suncu. Kao vezivno sredstvo često se upotrebljavala i zemlja s dodatkom kreča. Bez obzira na to što iz današnjeg ugla možda izgleda jednostavno, ali uz pomoć samo drveta pravile su se takve konstrukcije koje su bile stabilne i, ukoliko bi se čuvale od prokišnjavanja, kao takve mogle su trajati stoljećima. Odatle i potiče popularni naziv za naše stare kuće – ćerpićare.

 Zahtjevni Austrougari

Austrougarska gradnja bila je izuzetno zahtjevna, ali danas kao takva i dalje krasi naše Sarajevo. Zbog nje se Sarajevo svojevremeno prozvalo i malim Bečom.

Krajem 20. stoljeća pojava betona i metalnih konstrukcija olakšala je gradnju Sarajeva, pa će se tako davne 1897. g. napraviti Carev most, koji je u cijelosti izgrađen od armiranog betona. Raspon luka ovoga mosta je više od 25 metara, i u taj vakat bio je najduža konstrukcija te vrste u cijelom Austro-Ugarskom carstvu. Kako su godine prolazile upotreba cementa i betona omogućila je i puno bržu gradnju. Takav trend nastavljen je i iza Prvog svjetskog rata. Posebna gradnja Sarajeva zabilježena je po završetku II svjetskog rata, gdje se Sarajevo formiralo u jedan sasvim moderan grad.