Prije 106 godina, 14. aprila 1912., potonuo je "Titanic". U saradnji s Yugopapirom, portal Index.hr donosi priču jednog Hrvata koji je preživio potonuće "Titanica".

Hrvatski svijet, Njujork, april 1914. godine: 

U naše uredništvo došao je naš zemljak Ivan Jalševac, jedan od troje naših zemljaka koji su se uspjeli spasiti s tonućeg "Titanica". Naš vam je Ivan prava ljudeskara: širok, plećat, zdrav, poput gora junačke mu domovine koja ga je dala. 

A kada pripovijeda o toj groznoj nesreći, govori kao čovjek koji je već mnogo toga u životu iskusio, mnogo preturio i mnogo učinio. Uza sve to u glasu mu igra tanka, nježna žica, a zastruji osobito kad se sjeti svojih milih i dragih u rodnom kraju.

Rodom je iz Topolovca kraj Siska. Devet je godina služio vojništvo. Odlučivši da bolju sreću potraži u dalekoj Americi, ukrcao se na kobni "Titanic" s još 30 Hrvata. A sada čujte njega šta i kako priča o groznoj katastrofi, koja malo pa mu ne pozoba mlađani život: 

- Baš sam spavao kad osjetih da mi nešto krevet dobro uzdrma. U prvih mah nisam znao što se dogodilo. Mirno se obukoh i zapalih cigaretu, te se uputih palubi da vidim koji je to belaj nastao. Kažem vam iskreno, nisam se u prvi mah ama ništa bojao.

Na palubi vidjeh silnu strku i zbrku i mnoštvo svijeta. Odmah se snađoh i pomislim u sebi: u najgorem slučaju neće biti druge nego da skočim u more i plivam do nekog čamca. Tako praveći plan, dođu mi na pamet djeca i žena te braća, sestre, otac i ostala rodbina. To me ojača i odlučim pošto-poto da se spasim.

Kako se spasio

- Povratih se natrag u namjeri da uzmem kufer iz kabine, ali je sve bilo kasno - nastavlja svoju priču Jalševac. - Moja kabina bila je već puna vode. Vidjeh: nema šale, zlo dolazi veoma brzo, treba što prije napustiti brod. 

Skočih brzo natrag da se probijem do čamca za spašavanje, ali eto nove nevolje. Po stubama sve zatrpano ljudima, najviše žene i djeca. Posvuda plač i vriska, ali, ako želiš spasiti svoj život, moraš u tim trenucima biti tvrda srca. 

Brzo odlučih što mi je raditi. Zahvaljujući snažnim mišicama, poput vjeverice se spustih niz konope po strani. Ljuljao sam se čas lijevo, čas desno. Iskoristih pogodan trenutak i odbacih se u pravcu čamca za spašavanje koji je bio taman spušten u more. Sretno prođoh nepovrijeđen. 

Čim sam dospio u čamac, čvrsto se uhvatih za klupu, jer sam znao da će me mornari pokušati izbaciti van. Zaista: tjerali su me, vukli, tukli, ali tko da me otcijepi od klupe. Držao sam se čvrsto jer se radilo biti ili ne biti, život ili smrt.

U čamcu je bilo 40 žena i djece te četiri mornara. U jednom trenutku i sam prihvatih veslo i počnem veslati s ostalim mornarima. Izgleda da sam učinio najbolje što sam mogao, jer me više niko nije tjerao iz čamca. Veslali smo što smo mogli brže da se udaljimo od mjesta gdje će utonuti brod. 

Sjetio sam se priča znanaca da je veoma opasno naći se blizu mjesta gdje brod potone. Snažan vir povuče sve unaokolo. Moje brzo veslanje prihvatiše i ostali, i kad smo se našli kojih 40 fati od ’Titanica’, vidjeh najprije kako se brod naginje, a zatim čuh dvije ili tri snažne eksplozije. 

Brod se tada kao nekom čudnom snagom propeo na stražnjem dijelu i odmah zatim ponjurio zauvijek. Tada je još jednom jeknula snažna eksplozija, a ja vidjeh u zraku kako lete tijela jadnih ljudi koji se nisu uspjeli spasiti". 

"Prestrašeni i izmoreni ostadosmo u čamcu. Žene šutjehu kao nijeme. Trebalo ih je razumjeti: muževi su im ostali na ’Titanicu’, našli su tamo strašnu smrt. Okretah se oko sebe, ali svuda ista slika, more i led. I rekoh u sebi: tu ti, brate, ni najbolje plivanje ne bi pomoglo.

Stade me mučiti misao: hoće li do nas stići brod da nas spasi? Kad su nam već snage bile na izmaku i kad počesmo vjerovati da nam nema spasa, ugledasmo u daljini daleko svijetlo. Pomislili smo da je to zvijezda na nebu, no svjetlo se sve više povećavalo, pa nam je postalo jasno da nam dolazi spas, brod koji će nas osloboditi muka, hladnoće i gladi. 

Uskoro razabrasmo: to je 'Carpathia'. Na brodu nas primiše kao svoje rođene. Bogato su nas nahranili i vodili brigu o nama da je milina.

I tako nas dovedoše u Njujork. Tu nas dočeka mnogo naroda, sve sami dobri ljudi. Smjestiše nas u automobile, a zatim s nama u bolnicu St. Vincent. I tu nas lijepo i bratski dočekaše. Pazili su nas kao svoje najmilije. 

I kako me vidite, ostao sam živ i zdrav. A sada me čeka nova briga, kud ću prije naći posao. To moram što prije, jer me moji u rodnom kraju čekaju da im pomognem."

(Hrvatski svijet, 1914.)

Putnici III razreda - bilo ih je 706 - bili su uglavnom ljudi koji su na Novi kontinent putovali "trbuhom za kruhom", ekonomski emigranti. Među njima bilo je i ljudi iz naših krajeva. 

Dugo se poslije nesreće nije moglo tačno ustanoviti koliko je našeg svijeta bilo među putnicima, jer su mnogi od njih kupovali putne karte za "Titanic" u drugim parobrodarskim agencijama širom Evrope.

Tek na osnovu službenog popisa "White Star Linea", vođenog prema mjestima rođenja dobiven je tačan podatak da je na "Titanicu" bilo 30 putnika Jugoslavena.