Zapostavljena djeca često odrastaju u odrasle osobe koje nose duboke emocionalne rane, a njihova prošlost ima snažan uticaj na način na koji doživljavaju ljubav, odnose i vlastitu vrijednost.
Psihoterapeutkinja Maja Ušioko (Mayya Ushioko) u jednoj od svojih nedavnih objava na Instagramu podijelila je uvid u to kako zanemarivanje u ranim godinama života oblikuje emocionalni svijet tih osoba.
Neizbježna panja
Oni koji su kao djeca bili zapostavljeni često razvijaju obrasce ponašanja koji se kasnije prenose na njihove odrasle živote. Jedan od najčešćih problema koji se javlja jest vjerovanje da je bol oblik ljubavi. Takve osobe često uče da je patnja neizbježna i da je to nešto što dolazi s ljubavlju, što ih često dovodi do toksičnih odnosa u odrasloj dobi.
Još jedna karakteristika koju psihoterapeutkinja ističe jeste sklonost privlačenju emocionalno nedostupnih partnera. Odrasli koji su u djetinjstvu bili zanemareni, mogu nesvjesno birati partnere koji nisu spremni da im pruže emocionalnu podršku, što dodatno produbljuje njihove nesigurnosti i osjećaj napuštenosti.
Strah od gubitka
Osobe koje su odrasle u okruženju u kojem nisu bile dovoljno voljene ili poštovane, često toleriraju zlostavljanje iz straha od odbacivanja. Ovaj strah od gubitka odnosa može ih navesti na to da prešute svoje potrebe i da trpe ponašanja koja im nanose štetu, smatrajući da je to cijena koju moraju platiti za ljubav.
Još jedan važan aspekt jeste žrtvovanje vlastitih vrijednosti kako bi se uklopili u društvo ili očuvali odnose. Ove osobe često osjećaju potrebu da se prilagode tuđim željama i potrebama, što ih može dovesti do gubitka vlastite identifikacije i unutrašnje ravnoteže.
Tuđi osjećaji
Takođe, osobe koje su kao djeca bila zanemarivana često osjećaju odgovornost za sreću drugih. Odrasli, koji su u djetinjstvu bili zanemareni, ponekad preuzimaju emocionalnu odgovornost za tuđe osjećaje, uvjereni da su dužni usrećiti druge kako bi bili voljeni i prihvaćeni. Ovaj obrazac ponašanja može ih iscrpiti i ostaviti ih emocionalno iscrpljenima.
Na kraju, mnoge takve osobe sklonije su patiti u tišini. Ne žele opterećivati druge svojim problemima jer su naučile da ne mogu tražiti pomoć ili razumijevanje, pa se povlače u sebe i trpe u tišini. Ovaj unutrašnji nemir često ostaje neprepoznat od drugih, ali ima dubok uticaj na njihovu emocionalnu dobrobit.
Rane iz djetinjstva, bilo da su fizičke ili emocionalne, ostavljaju dugoročne posljedice koje oblikuju naše ponašanje i percepciju svijeta. Razumijevanje tih obrazaca i rad na njihovom prevazilaženju ključno je za izgradnju zdravih i ispunjenih odnosa u odrasloj dobi.
