Gledati Ermina Sijamiju na daskama koje život znače, malim ekranima i velikim platnima naprosto je zadivljujuće. Da, Sijamija jeste visok, markantan, prizor za oči, što bi se reklo, ali ne mislimo na to. Svakom ulogom drži vas na ivici, bilo da znate priču ili je nešto sasvim novo. Scenom dominira, a i sam priznaje da najviše voli pozorište.

Između proba za novu predstavu koja se sprema u Narodnom pozorištu Sarajevo (NPS) „Jedan je Muhamed Ali“, autora Almira Imširovića i reditelja Dine Mustafića, glumac Ermin Sijamija odvojio je vrijeme za razgovor s potpisnicom ovih redova.

Najteži zadatak

Uz kafu u jednom od lokala u blizini NPS-a Sijamija nam je govorio o najnovijoj glavnoj ulozi Ibrahima u priči o slavnom bokseru Muhamedu Aliju. Vratio se i u prošlost, na početke svoje glumačke karijere, rat u Sarajevu i kulturu u gradu pod opsadom, ali nam je otkrio da je zamalo prestao da se bavi glumom. Govorio je Sijamija i o političkoj situaciji, ali ne kroz prizmu svakodnevnih dešavanja već građanina BiH i Sarajeva, roditelja čija djeca potencijalno će, kada odrastu, biti primorani sreću tražiti van granica ove države.

- Svi smo mi Muhamed Ali. Igram oca u predstavi, i ja i Slaven Vidak. Priča jeste o Muhamedu Aliju, ali nisam Muhamed Ali. Priča je to o svemu. Ne može se pobjeći od onoga što Almir uvijek u svojim djelima piše, a to je o porodici, odnosu oca i sina, identitetu ljudskom, ali, s druge strane, priča je ovo i o nama, o ljubavi, taksistima... Sve se provlači kroz ovaj tekst, vrlo je lijep, dobar, ali i zeznut. Barem kada ja to posmatram, glumački. Ovo mi je možda i najteži zadatak koji sam do sada radio. Jednostavno od momenta kada priča krene, uključi ti mozak na stotinu i ne pušta. Bukvalno kao i udarci Muhameda Alija – rekao nam je Sijamija.

Komad je, dodao je, zanimljiv, intenzivan, misaon, te da je na momente jako težak.

- Zadnjih dana razmišljam, dok sam gledao neke dokumentarce i čitao o Muhamedu Aliju, koliko je zapravo on jak čovjek. Imao je svoj stav. Nije dao na sebe. Poznati su njegovi stavovi i oko rata u Vijetnamu, aparthejdu. Nije se dao, kako se kaže. Razmišljam o tome kako su mnogi pokušali da iskoriste tu njegovu snagu, stavove, hrabrost da bi otkrili svoje identitete, drugima ih nametnuli i vezali za taj svoj identitet. Onda razmišljam šta bi bilo s tim Muhamedom Alijem da je ovdje živio, kako bi ovdje završio. Kakav bi bio odnos našeg društva i čovjeka prema nekome ko nam je bio i uzor. Uzor je bio na neki način i bosanskim muslimanima, kao čovjek koji je prihvatio islam, a uspješan je u svijetu – upitao je Sijamija.

Pitanja je nastavio nizati poput toga šta se dešava s našim ljudima koji su isto jaki, ali nemaju svjetsku popularnost, koji mogu nešto da urade, misle, kažu svoje stavove...

- Šta ova sredina uradi od njih. Milion je tema i misli koje bukvalno se vrte 1.000 na sat. A moram stalno da razmišljam o ovom tekstu jer jako brzo je premijera, 27. januara, i jednostavno okupira mi mozak i stalno me udara. Odgovori na pitanja dolaze, ali kako pronađeš jedan odgovor, tako se pojavi drugo pitanje. Na jedno pitanje ima i više odgovora. Onda samo razmišljam o tome hoće li tako i na publiku da djeluje, to ćemo tek vidjeti – rekao je Sijamija.

Na naše pitanje ko je koga odabrao – pozorište njega ili on pozorište, Sijamija je odgovorio da ni on ne zna.

- Negdje potajno jesam želio da se bavim ovim poslom, ali nisam smatrao da je to toliko ozbiljno. Više me privlačila gluma na filmu, pozorište ne. Rat je doprinio tome da se zaljubim u pozorište, koje je bilo bijeg od svega tada što nas je morilo, što nam je živote činilo nesretnim. Onda odete u pozorište i pobjegnete u neki drugi svijet, vijek, period, kod nekih drugih ljudi. Uplovite u to što rade tada glumci koje sam gledao, a danas već starije kolege, neki nisu više s nama. Uživao sam i rekao sam: „Ovim ću da se bavim.“ Izašao na prijemni na Akademiju, položio i tako je krenulo. Prije nego sam upisao Akademiju, upisao sam i Ekonomiju. Ali sam tu napravio pauzu, iako sam je završio poslije – prisjetio se glumac.

Odjednom je krenulo

Onda nam je ispričao nešto što nikome nije.

- Bio je jedan momenat kad sam diplomirao i sam sebi rekao: “Ako ne bude u narednih pola godine posla, neću se baviti ovim“, jer sam vidio i svoje kolege koji završe Akademiju, pa ne rade ništa, a za mene to nije bila opcija. Ali kako sam sebi to rekao, desilo se da me Josip Pejaković, tada direktor Drame u NPS-u, zovnuo u „Omer pašu Latasa“, kultnu predstavu NPS-a. U tome Dino Mustafić snima „Remake“ pa me zove u taj projekt i rahmetli Sule Kupusović snimao „Vizu za budućnost“ i zvao me. I samo je odjednom krenulo. Eh, onda je krenula druga, treća, četvrta predstava u NPS-u. Vjerovatno je pozorište izabralo mene, a ne obrnuto – iskren je Sijamija.

Kazao je i da, kada poredi vremena, prije je bilo 100 puta bolje. Kaže da je bilo više entuzijazma, da su više voljeli to što radimo, bilo je više prilika, više poštovanja...

- Pozorište nam je bilo hram, nešto od čega mi zavisimo, gdje trebamo graditi sebe, praviti umjetnost. To je i onaj postratni period kada se sve otvaralo, svi smo očekivali da pravimo državu, neko bolje i ljepše društvo, ali očigledno smo se prevarili. Došli smo u situaciju kada je to sve degradirano, ne samo u našoj, nego, čini mi se, u svim oblastima. Lagano se urušava, nestaje, gubi... Ne kažem da treba biti pesimističan i da je kraj svemu, ali da bi vratili na neku normalu, moramo svi malo više zapeti, boriti, voljeti svoje okruženje, mjesto u kojem radimo, ljude oko sebe, poštovati ih, ne biti sebični. Imam osjećaj da smo svi postali previše sebični. Samo u se, na se i poda se, ne daj Bože nekom drugom nešto. Ne pazimo ni na šta, kao da nije naša država, kao da će svi sutra otići odavde, kao ostavljamo ovo nekome drugom, pa nek' on čisti – smatra Sijamija.

Naglasio je kako je njima u pozorištu ostalo još snage i volje da ponude da to i dalje bude prostor gdje ljudi mogu pobjeći od svega ovoga što se dešava.

- I da kao što smo mi u ratu bježali u pozorište, barem ja, da bih ušao u neke druge svjetove i dimenzije, imam osjećaj da smo još tu danas da ponudimo to ljudima. Trudimo se i borimo koliko možemo. Materijalno mnogo zaostajemo za nacionalnim pozorištima u regionu, koji imaju više budžete, više uposlenika, ulažu više u tehničku, tehnološku opremu, audiovizualnu opremu. Kod nas je sve to na niskom nivou, nemamo podršku od ljudi koji bi trebali da brinu. Ipak je ovo jedini nacionalni teatar – rekao je Sijamija s dozom gorčine u glasu.

Budimo pošteni

Na našu konstataciju da se kultura smatra identitetom jedne države, Sijamija je odgovorio:

- Pitam se želimo li mi da imamo identitet, ako postavljamo stvari da je kultura stvar identiteta jedne države. Odnos države je takav da se pitam želimo li imati bilo kakav identitet, ili da nam drugi nameću identitete. Ljudi u ustanovama kulture se bore maksimalno. Znam koje napore sam ja ulagao dok sam bio direktor Drame, znam koje napore su ulagale kolege samo da bi održali jedan nivo kulture, teško je strašno. Ako je kultura identitet države, koliko se onda država bavi identitetom?! Da li je potreban? Ako ja u granapu gledam da kupujem bh. proizvođače, onda nemoj da bh. proizvođač zove glumca iz druge države da ga reklamira. Budimo pošteni. Tako se gradi država, kada pazimo jedni na druge, hvalimo jedini druge. Što moj drug kaže - mi hvalimo nekoga samo kada umre.

Dodao je da takve stvari njega uništavaju.

- Na kraju ćemo otvarati trotoare, kapije i kupovati tramvaje, a neće se imati ko voziti s njima, jer će svi pobjeći odavde – zaključio je Sijamija.

Rekao nam je da je i on mogao otići iz Bosne i Hercegovine i da nekada i danas pomisli na to, uz naglasak da se to desi kada ga nešto iznervira.

- Uvijek je patriotizam u meni neki radio - ostat ću u Sarajevu pa kako god. Zato ne mogu ni sada otići. Ovdje sam, radit ću, tu su mi i djeca. Bojim se samo situacije gdje svi idu negdje drugo da se školuju. Mladi koji imaju priliku odlaze. Tu si, ulažeš sve i zbog budala djeca ti odu studirati vani. Ne moja, moja djeca su još mala za to - skoro u jednom dahu i s tugom u glasu rekao nam je Sijamija.

Ipak, odlučili smo vratiti se ljepšim temama. S obzirom na to da se približava premijera predstave „Jedan je Muhamed Ali“, pitali smo Sijamiju osjeća li još uzbuđenje i adrenalin nakon prvog igranja komada.

- Šok bude nakon premijere predstave za nas glumce. To se posebno primijeti poslije izvedbe na koktelu. Publika, ako je dobra predstava, svi su dobri, sretni, raspoloženi, priča se... A glumci su ispijeni, prošlo, i žao ti je što je prošlo. Ti sad živiš samo. Ovi ljudi s kojima sada radim dio su moje porodice, svaki dan ih viđam, grlim, ljubim, volim. Mi dijelimo neku svoju intimu, sve, dio duše. I sada više nema toga. Nema procesa, i moraš održati predstavu. Radi mozak i dalje, vrti sve, gdje sam zeznuo, šta sam mogao drugačije, kako je publika reagovala i pripremaš za sljedeće izvođenje. Prvi susret s publikom je najbitniji – iskren je Sijamija.

Na kraju razgovora, Sijamija je rekao da priželjkuje da se svi više cijenimo, poštujemo, da budemo manje sebični, da više volimo i grad i zemlju u kojoj živimo.

- I da doprinesemo, ako ne nama, da našoj djeci bude bolje, da im ostavimo lijepu zemlju, ali i moralna načela, kulturu, principe, načine ponašanje koje treba da naslijede od nas i da oni na svoju djecu prenesu. Da ne postanemo samo neke brojke, koliko će zaraditi, potrošiti, kakvu ćemo odjeću nositi, hranu jesti... Da ne budemo podložni zlu od konzumerizma i ovog ružnog kapitalizma – zaključio je Sijamija.

Smijeh u pogrešno vrijeme

- Redovno se dešavaju kiksevi na sceni. Pokušavam da držim konce u svojim rukama, ali dešavaju se te stvari. Sjećam se kada smo izvodili predstavu „Ženidba“ i ima scena gdje svi izađemo. Mirvad Kurić, Milan Pavlović i pokojni Vlado Jokanović. Milan je nešto lupio, po običaju, onako za sebe, i ja sam se prvi počeo smijati, nisam mogao zaustaviti smijeh. Utom se počinje i Milan smijati, pa Vlado i Amra, i Mirvad, koji se nikad ne smije. Znači šta god da se desi, on je vrlo ozbiljan. I on se počeo smijati. I kada je publika vidjela da se svi mi smijemo, i oni su počeli. Haos je nastao. Kad smo uspjeli konačno mi na bini da se smirimo i publika, samo se čuo čovjek iz prvog reda koji nastavlja da se smije zaraznim smijehom i pada sa stolice. I opet smo svi počeli. Mislim da je na deset minuta stala predstava. Bilo je takvih situacija. Igrali smo „Rodoljupce“. Mirvad je igrao lika koji se preziva Gavrilović, i u jednom momentu, vrlo ozbiljna je scena, umjesto Gavrilović, ja ga zovnem Lijanović, tada je „Lijanović“ radio mesnu industriju. Ne znam šta mi bi. I tako je samo smijeh krenuo – prisjetio se Sijamija.

Volim Amru

Sijamija je već dugo u braku s lijepom glumicom Amrom Kapidžić, koja je također dio glumačkog ansambla NPS-a. Zajedno imaju troje prekrasne djece. Je li lakše ili teže kada rade zajedno...

- Teže je. Teže je organizaciono. Volim Amru, super je glumica, volim raditi s njom. Imamo troje djece, pa dok ih razvezemo, pa aktivnosti, pa škola, pa skuhaj... Fale ti još dvije ruke minimalno. Ali snađemo se. Imamo divnu Sedihu, koja nam pomogne, uskoči nam. Kada zajedno igramo, obično smo na istim probama. Zato je teže ostatak obaveza organizovati – rekao je Sijamija.

Lutka iz fundusa teatra

- Uloga u „Jedan je Muhamed Ali“ je najzahtjevnija jer je potpuno drugačiji zadatak od onih kojih sam do sada radio. Malo je tako teških, a lijepih zadataka u pozorištu. Almir je genije. Ovaj tekst je najviše o pozorištu koje Almir tako dobro poznaje. Pomislim da je on lutka iz fundusa pozorišta pa kad svi odu on oživi, hoda po pozorištu i gleda, šta je ko zaboravio, toliko poznaje pozorište. Lijepo napiše tekst, ali ti da mogućnost da sve te likove uprizoriš na svoj način, da ih oživiš, daš im dušu, a opet da se ne odmakneš od njega već da ostane Almirov tekst – istakao je Sijamija.

27. januara je premijera predstave „Jedan je Muhamed Ali“.