Slovenski glumac Sebastijan Kavaca (Sebastian Cavazza) čest je gost Sarajevo Film Festivala (SFF), a ove je godine član žirija Takmičarskog programa - igrani film. S potpisnicom ovih redova Kavaca se sastao u lobiju Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), a govorio je o glavnom gradu BiH i povezanosti s njim, kao i o kinematografiji, ali i odrastanju uz slavnog oca Borisa Kavacu.

Imaš savjest

Kako doživljavate grad mimo SFF-a, ali i tokom ovih osam dana?

- Sarajevo mi je oduvijek bio jedan od najomiljenijih gradova. Ovdje imam mnogo kolega, prijatelja, tako da volim i da prošetam gradom. Posljednji put neko duže razdoblje sam bio kada smo snimali „Muškarci ne plaču“, a inače dolazim povodom SFF-a ili drugih sarajevskih festivala, poput „Sarajevske zime“, MESS-a ili festivala RUTA, tako da sam čest gost i jako mi je drago biti opet ovdje, a pogotovo na jubilarnom 30. Sarajevo Film Festivalu.

Kako do sada ide u žiriju?

- Do sada smo uspjeli da pogledamo dva filma, odnosno tri. Jedan je van konkurencije, Danisa Tanovića “Nakon ljeta”, koji je premijerno prikazan i koji je otvorio SFF.

Ide nam, ja mislim, dobro, drago mi je što su projekcije glavnog takmičarskog programa za igrani dugometražni film prije podne, kada su nam glave još bistre i kad je koncentracija kako treba, a super je ekipa. Predivno je. Jeste to velika odgovornost i izazov, ali i slatko zadovoljstvo, jer možemo da gledamo najbolje filmove koje je odabrala Elma Tataragić.

Šta Vam je teže - kada drugi ocjenjuju Vaš rad ili kad Vi ocjenjujete tuđi?

- Pa oboje je teško, jer, kad drugi ocjenjuju tvoj rad, osjećaš se kao brojka i pod Svjetlom si, a isto je teško kada imaš savjest da ćeš ti to nekome da radiš, da ga ocjenjuješ. Ali mislim da je dobar film onaj koji te, bez obzira na sav zanat koji trebaš imati da napraviš dobar film, pomakne pričom koja ostaje s tobom i kada izađeš iz sale. Trebaju da se ocjenjuju kamera, režija, edit, montaža, gluma i muzika, jer sve to pravi dobar film.

Ne znam koliko ste upoznati sa stanjem u bh. kinematografiji, ali novca nedostaje, dok talenta i volje imamo sigurno. No, kako Vi gledate na bh. kinematografiju?

- Pa taj talent koji spominjete neminovno je jako prisutan, što smo imali priliku i možemo vidjeti u serijama koje podupire „BH Telecom“, gdje se vidi koliko može da se napravi i koliko dobro to može da bude kada su budžeti normalni.

Film, nažalost, traži budžete koji su za razliku od pozorišta na malo višem nivou.

Mada, recimo u Sloveniji, pozorišta dobivaju mnogo više para nego film, tako da ne mogu da se žalim previše jer znam kakva je situacija kod vas. Ali država bi trebala da podupire film većim angažmanom i da pomaže finansijski, pošto je film, kao i sport, najveći eksport artikl za sve ove mlade države.

Bosanski film je svjetski prepoznatljiv i zbog Danisa i zbog Jasmile, Alena Drljevića i svih drugih kolega i kolegica koji jako dobro rade taj posao, ali država mora ovdje da ima sistem i savjest o tome koliko to znači.

Kreativna ekipa

Vi birate šta ćete igrati. Čak ste jednom izjavili da ste 50 posto uloga odbili. Šta je presudno da kažete “da”?

- Scenariji i kreativna ekipa, znači reditelj ili rediteljica. Ali na prvom mjestu je scenarij.

Kako je bilo odrastati uz oca glumca Borisa Kavacu?

- Veliki glumac, veliki čovjek. Uvijek kažem da je odrastanje s njim bilo predivno, ali s ovim što ti društvo nanosi, kao poznatog glumca oca, e, to je drugo pitanje. To je možda ponekad nešto najteže što možeš da iskusiš, pošto su ljudi zločesti, ima tračeva, svačega, što, dok si mali, i ne znaš kako stvari idu, može te povrijediti, ali - s druge strane - to je dio života.

Vaši sinovi imaju poznatog oca. Kako je njima?

- S njima sam to odmah riješio. Jer meni ćaća nije mnogo toga objasnio kao malom. Ali ja sam to odmah raščistio s klincima, jer sam znao šta sve može da ih čeka.

Cijelog me obuzme

Kavaca nam je rekao da se trenutno malo više vratio pozorištu, ali da ima nekoliko otvorenih ponuda.

- Pa ćemo vidjeti šta će se desiti - kazao je glumac.

Na naše pitanje da odabere pozorište ili film, Kavaca je odgovorio:

- Zavisi od uloge i, u ovom slučaju, scenarija, tako da, kada me nešto pomjeri, kada me nešto cijelog obuzme, onda znam da je to nešto što bih mogao da radim.