Miodrag Petrović Čkalja, da je živ, danas bi proslavio 95. rođendan. Već 16 godina gledaoci su uskraćeni za Čkaljinu genijalnu glumu, ali daleko od toga da je legenda zaboravljena. Narod u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i danas voli Čkalju i rado ga gleda u serijama i filmovima koji se repriziraju.
Dio ljubavi
Čkalja je bio osoba koja nije vrednovala ništa na društvenom, nacionalnom ni religijskom nivou. Za njega je bilo bitno samo jesi li čovjek ili nisi. A on je bio. Javno je iznosio svoje mišljenje za vrijeme i o devedesetim godinama i ratu na prostoru bivše Jugoslavije. U svojoj domovini Srbiji je bio nepoželjan, jer se nije slagao s tadašnjim političkim režimom,
Njegov sin Čedomir Petrović Čeda (70), glumac, koji se već više od dvije decenije time ne bavi, već je u penziji, u ispovijesti za “Dnevni avaz” otvoreno je govorio o svom ocu, proslavljenim rođendanima, legendarnim ulogama i sjećanjima.
Vaš otac danas bi slavio rođendan. Kako ih je obilježavao za života, je li ih uopće slavio?
- Slavili smo očeve rođendane u krugu prijatelja. Bila su to neka druga vremena. Mirna. Sretna. Kada smo živjeli svi zajedno. Prolazile su godine, prijatelji odlazili i posljednjih nekoliko rođendana obilježavali smo u najužem krugu porodice. Moja Smiljka umijesi tortu, majka napravi pitu sa sirom i to su bili najljepši rođendani.
Mislite li da datum njegovog rođenja, 1. april, i činjenica da je bio omiljeni komičar je slučajnost?
- Mislim da u životu ništa nije slučajno. Svi naši životi stoje negdje zapisani.
Ubuđala atmosfera
Kako je moguće da jedna zemlja dovede do toga čovjeka koji je itekako zadužio?
- U svakom društvu, pogotovo u Srbiji postoje osobe koje mnogo vole da se bave poslom za koji nemaju ni škole ni talenta. Kod nas najviše vole da pjevaju oni koji nemaju glas, ne mogu da ubodu dva tona, škripe na RTS nije trebala da uđe testera. Potrebno je da uđu mladi, talentirani, kreativni ljudi, koji će promijeniti smrdljivu, ubuđalu atmosferu, punu straha, podaništva, špijuniranja, kukavičluka. Skupljaju se smradovi u čopore i postaju udružena zločinačka grupa protiv kulture u Srbiji. Danas svako može da glumi, da režira, da bude profesor, da određuje ko će dobiti nagrade, ko će biti sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Pogubio se, u Srbiji, ako ga je uopće nekada bilo, kriterijum. Njega određuju veliki, a mi takvih danas nemamo.
Protesti u Beogradu ne jenjavaju, iako se mislilo da će narod odustati, desilo se da se proširio i na druge gradove u Srbiji.
- Mi smo prije dvadeset tri godine imali jedan cilj - rušenje Miloševića i priznavanje pobjede opozicije koja je bila pokradena na izborima. Ovo danas što se dešava na ulicama Beograda i ostalih gradova u Srbiji, nema nikakve sličnosti.
“Vruć vetar” i “Čkalja”
Čkalja i Čeda, otac i sin, igrali su zajedno u jednoj epizodi “Vrućeg vetra”, popularnoj seriji za koju je scenarij pisao Siniša Pavić. Čkalja je još 1970. godine dobio i biografsko-dokumentarni film koji je bio posvećen njemu, a zvao se upravo “Čkalja”. Sadržao je intervjue, skečeve i snimke glumčevih nastupa uživo. I tu se Čeda pojavljivao.
Tako je govorio Čkalja...
Ni dinara nikada nisam dobio. Samo uredno pišu obavještenja. Čisto iživljavanje. Ja sam za njih otpisan, čovjek koji ne postoji. A koverte skupljam da neko jednog dana vidi kako je RTS ažurna
Dok platim sve dažbine državi, jer sam tako naučen, ne ostaje gotovo ništa. Tužno je reći, nove cipele nisam kupio dvadesetak godina, ali to nije važno. Važno je da mojim unukama nemam da dam za koka-kolu kad izađu u kafić
Ja ne sjedim na dvije stolice. Uvijek na jednoj, tako sam i sina vaspitao. Ima dosta mojih mladih kolega koji sjede na dvije stolice ili onih koji stalno šute. Kao, čekaju nešto
Vrlo sam zadovoljan kako sam proveo radni vijek. Žao mi je što nije vrednovan kako treba, što neke stvari nisam dobio, ali prežalit ću ja i to. Bilo mi je lijepo
Poružnjeli od zlobe
- Igraju se kulturom. Zase*u stvar kao upravnici pozorišta, ministri, pa onda traže i dobiju čisto, novo mjesto, kao urednici na televiziji. To su sivi, mali, pakosni, poružnjeli od zlobe. Rovare i ruše one kojima zavide, zato što nikada ne mogu kupiti ono što je u umjetnosti najveće blago i što se ne može kupiti, a to je talent – kaže Čeda.