Marko Šelić Marčelo(36), kako piše u njegovoj biografiji, pisac je kojem se dogodila muzika, iako redoslijed objavljivanja djela sugerira da se desilo obrnuto.

Objavio je studijske albume “De facto”, “Puzzle shock!”, “Treća strana medalje” i “Deca i Sunce”, romane “Zajedno sami”, “Malterego, knjiga prva: Rubikova stolica”, “Malterego, knjiga druga: Higijena nesećanja”, zbirku tekstova “O ljudima, psima i mišima” i “Napet šou”, konceptualno djelo koje objedinjuje peti studijski album i zbirku kolumnističko-esejističkih tekstova.

 Mentalni prostor

Ubraja se u ličnosti koje imaju svoje mišljenje i iznosi ga jasno i glasno. Kako smo intervju sa Marčelom dogovarali dugo, zanimalo nas je čime je okupiran.

- Ima tu više faktora. U mojoj zemlji se još od decembra protestira protiv sveopće društvene nepravde i sumanutosti režima, a smatram da je notorna građanska dužnost biti dio te borbe. Ništa što sam ikad napisao ne bi vrijedilo ni cvonjka ako bih birao da sjedim kod kuće dok je narod na ulicama. To, naravno, iscrpljuje i vremenski i psihički, ali je apsolutno nužno.

 Ali, svoje profesionalne obaveze niste zapostavili?

- A uporedo s tim pokušavam da se bavim svojim primarnim zanimanjem, stvaralaštvom. Publika iščekuje i novi roman i novi album, i jedno i drugo zahtijeva moju nepodijeljenu pažnju. Nisam brz autor. Naprotiv, radim veoma sporo i zato mi je ova godina na kreativnom planu i beskrajno uzbudljiva i beskrajno naporna. I onda dolazimo do intervjua, veoma sam zahvalan na interesiranju za moj rad, ali dođe moment zasićenja, trenutak kad ponestane mentalnog prostora za to. Jer, naša stvarnost mijenja se sporo ili nikako. Otud prema njoj zauzimamo određene stavove, ove ili one, i pod istim okolnostima ti stavovi su, je li, isti, ponovljeni nebrojeno puta. Takva klima, također, dovodi i do generalnog pada pažnje. Umjetnost traži strpljenje, a ovo su nestrpljiva vremena. U tim vremenima više ne postoje intervjui koji se, zapravo, bave time šta si napisao, konkretnim pjesmama, dometima komponiranja i svirke, likovima romana ili narativnim tehnikama.

Odumiranje istine

 Rekli ste da u Sarajevu ne pamtite lošu svirku. Cijeni li se danas dobra, kvalitetna muzika ili gubi na vrijednosti?

- Na prošloj ploči imali smo pjesmu “Muk”, koja se bavi (od)umiranjem muzike. I veoma smo polemisali o njoj unutar benda, zato što tu, zaista, postoje dvije istine. Jedna je ta da pad pažnje, u kombinaciji s bujanjem kiča, sasvim sigurno šteti stvaralaštvu, jer ga guši i satjerava u geto. A druga se, uprkos tačnosti prve, bazira na činjenici da dobre muzike na svijetu danas ima mnogo, možda i više nego ikad, samo je treba pronaći. Isto tako postoji i publika zainteresirana za nju, samo do tih ljudi treba pronaći put. Dakle, sasvim konkretno, ne, ne gubi nimalo na vrijednosti nego gubi na prisutnosti. I to zna da deprimira, ali i tu se uvijek moraš nanovo i nanovo resetovati. Šta ja imam s tim što, naprimjer, postoji IDJ i što je veoma popularan? Pa, nemam ništa. To su neki drugi ljudi, koji se obraćaju nekim drugim ljudima. Mi ne govorimo istim jezikom, nemamo iste ciljeve ni u muzici ni u životu i onda shvatiš - muk, to je onaj beskonačni prostor između naših svjetova. Tu nema ni bitke ni bilo kakve emocije, tu je samo tiho ništavilo, jer mi jedni drugima nemamo šta da kažemo. I to nije ni žalosno ni sretno. To je, jednostavno, ništa.

Jesmo li se zaboravili smijati, radovati malim stvarima? U čemu se, prema Vašem mišljenju, ogleda sreća?

- Sreća je vrlo individualna stvar. Nedavno sam, kao urednik, pisao uvodni tekst za epizodu “Dilana Doga”, koja se bavi upravo egzistencijalizmom usred korporativne epohe, i sjetih se onog čuvenog citata iz “Borilačkog kluba”: “Radimo poslove koje mrzimo da bismo kupovali sranja koja nam ne trebaju.” Otkucao sam to i onda dodao: Savremeni čovjek prvo se nostalgično sjećao da je sreća u sreći, nečemu što se ne objašnjava riječima; potom je bjesomučno ponavljao mantru da je sreća u malim stvarima; onda je kapitalistički priznao sebi da mu je sreća u stvarima. A sad polako dolazi na istinu da sreća više nije nigdje. Vijest za optimiste, makar više nigdje nije ni tuga.

Operacioni stol

Nedavno ste izjavili da je prethodna vlast bila loša, a da je današnja katastrofa. Riječi pjesme "Perspektiva" grupe S.A.R.S kažu: "Perspektiva, perspektiva stvarnost nam je crno-bela, a budućnost siva." Kakva nam je budućnost, perspektiva?

- Tako nekako, da. Ipak, treba imati u vidu, ako ne mogu da dobacim do raja, to ne znači da moram pristati baš na goli pakao. Upravo to me negativno fascinira kod ljudi - dubina anestezije. Sadašnja vlast je kao nekakav kolosalni anesteziolog – dokazuje da je ljudima moguće amputirati skoro bilo šta ako ih dovoljno čvrsto onesvijestiš. A budućnost? Nema tu mnogo opcija. Ili će pacijentu na kraju biti izvađeno sve ili će se on u nekom trenutku probuditi, panično ustati s operacionog stola, pokidati infuzije i krenuti u obračun sa amputerima. Vlast se trenutno igra igre “ko ima veći skalpel”, kao i svaki ludi doktor u historiji popularne kulture.

 Ignoriranje je vulgarno

- U ovom trenutku i već duže vrijeme, najradije bih bio u brvnari navrh brda, razbarušen kao Uelbek, koncentriran isključivo na svoje pisanje. Ali, dakako, moraš se nekako svakog dana resetovati i vratiti u epicentar dešavanja, jer je ignoriranje društvene zbilje u svaku ruku vulgarno – govori Marčelo.

Moja zemlja je talac samovolje jednog čovjeka

- Na protestima u Srbiji učestvujem od prvog dana. Tu ima mnogo toga neartikulisanog i nevještog, što odbija jedan broj ljudi, ali i takvo kakvo je, to je najbolje što smo u posljednje vrijeme iznjedrili. Jer, protiv ratnog huškača iz devedesetih, koji misli da ga niko ne prepoznaje samo zato što se maskirao naočalama, moraš se boriti svakog dana na svaki način. Cijela moja zemlja trenutno je talac tog čovjeka i njegove nakaradne (samo)volje – smatra Marčelo.

Sreća i tuga

- I sreća i tuga podrazumijevaju da uopće dobaciš do samog sebe, a ova epoha čini sve da te odvuče što dalje od te obale, od bilo čega čistog. Jedna od pjesama na novom albumu počinje stihovima: “Da mi je da stignem do sebe/ u papirnom brodu ili zmaju./ Da se isplačem il’ nasmejem, / a da nijedno nije u falšu.” To je nakon intervencije. Originalno je stajalo: “…a da nijedno nije kroz flašu.” – govori muzičar.