NA KAFI SA...

Marko Šelić Marčelo za "Avaz" o Sarajevu, godinama na sceni, promjenama...: Nisam brz u kreiranju, ali sam uporan

Godine ti donesu lijepu zrelost

Marčelo: Ne odustajem. E. Hadžihasić

Nerma Ajnadžić

prije 2 dana

Marčelo, pravog imena Marko Šelić, neko je koga ne treba posebno predstavljati. Muzičar, pisac, pripovjedač, umjetnik... Napisao je toliko toga, od pjesama do knjiga, pa se možda nekad neko dosjeti napisati knjigu o njemu.

Bamija i čorba

Društvena (ne)realnost, životni brodolomi, sreća, bijes, sve su to tematike koje Marčelo do srži ogoli. Bio je u Sarajevu kao gost na koncertu Marka Louisa, koji je održan 26. oktobra. Uz kafu, vodu i gotovo kutiju cigareta, s potpisnicom ovih redova Marčelo je razgovarao u blizini Narodnog pozorišta Sarajevo. Sasvim opušten, u svom fazonu, kojim vas dodatno uvlači u priču, a s njim su bili i dugogodišnji saradnici. I da, češće odgovara u množini, uključujući sve njih.

- Konstatacija svih ljudi koji poznaju Marka Louisa jeste da je njegova energija toliko divna i da je toliko hiperaktivan da možeš da prisloniš mobilni na njega i mobilni će se napuniti. Dakle, definitivno jedan od najtalentovanijih ljudi koje smo imali čast da upoznamo na svom putu. Što se meni, recimo, dopada... Ja nisam brz autor, pa sam uvijek fasciniran ljudima koji tom nevjerovatnom brzinom nalaze rješenja za bilo kakav problem u kreativnom putu koji se uvijek pojavi, uvijek naletiš na prepreku, na nešto što moraš da savladaš da bi tvoja ideja „upalila“ onako kako hoćeš - kazao je Marčelo.

Dodaje da je prema njima sarajevska publika uvijek bila topla, svih 20 godina, koliko su na sceni.

- Otprilike jednom godišnjem sviramo u Sarajevu, s vrlo rijetkim izuzecima. Kada god dođemo ovdje, imamo mjesta koja obiđemo. Nena pogleda nakit, zajedno pogledamo „Badem“, kupimo grickalice, bamije, pa poslije učimo šta se s njima zapravo radi. Jednom sam uzeo da ih stavljam u supu kao takve, ne znajući da nešto treba da im se uradi prije toga. Sirove su bile. Htio sam da dobijem begovu čorbu, improvizovanu, nije baš uspjelo, ali se ne kajem pokušaja - istakao je Marčelo.

Nadovezali smo se na njegovu tvrdnju da u poslu nije brz, pitavši ga kako to misli, a objavio je toliko albuma (ove godine proslavlja 20. godišnjicu prvog), knjiga, pjesama...

- Pa nisam brz, uporan sam. Ne odustajem. Ne ustajem od radnog stola dok ne nastane ono što sam smislio da nastane, ali u poređenju s, naprimjer, Markom... Moji prijatelji iz benda i ja smo mnogo više ljudi od detalja, dio po dio, pa se sklopi u cjelinu. A to traži vrijeme i, naravno, ne govorimo o tome da je bilo koji od ta dva pristupa bolji ili gori, samo govorimo o tome da je različit. Ovaj naš traži mnogo, mnogo radnih sati i u tom smislu upornosti da ne digneš ruke. I onda, ako po tom geslu radiš 20 godina, onda ispadne da si nešto mnogo uradio. Ali, ustvari, po pojedinačnim danima, to nimalo nije hitro - kroz smijeh je kazao Marčelo.

Crna rupa

Naglasio je da, za razliku od njih, vrijeme ipak prolazi brzo.

- Nevjerovatno je da, kao, jednog dana slaviš 20. godišnjicu izlaska prvog albuma. Mi smo stvarno te dvije decenije proveli vrlo radno, na točkovima, s ljudima, sarađujući, družeći se s publikom, družeći se međusobno, taj bend je porodica. I znaš ono, stari ti govore kad si klinac: “Od jednog trenutka te godine će početi da se namotavaju nevjerovatnom brzinom.“ A ti si mali i kontaš to matori pričaju, a onda ti se stvarno ukaže da to uveliko jeste tačno. No, mi volimo misliti uvijek da najbolje tek dolazi. I mislim da tako i mora da se misli, jer sve drugo se pretvara u žalopojku. Ono što ti godine donesu je lijepa zrelost, to se onda odrazi na način kako se tekstovi pišu, kako se komponuje ili pjeva – iskren je Marčelo.

Na pitanje da je pola životnog vijeka na sceni te da li ima naznaka da će se prestati baviti muzikom, pisanjem, pripovijedanjem, on je odgovorio:

- Vjerujem da u vrijeme kad je rokenrol bio mlad, bilo je potpuno logično postavljati to pitanje. Niko još nije došao u godine „Stonesa“. Bilo je vjerovatno nezamislivo da će „Stonesi“ svirati 2024. godine. To nije pitanje žanra, već vrlo individualno pitanje konkretnih umjetnika i toga kako stare. Da li nastavljaju da imaju šta da kažu i da li ćemo uspjeti da budemo oni ljudi koji, poput Bovija (Bowie), i sa samrtničke postelje ostaju umjetnici i imaju šta da kažu? Ili ćeš se ishabati mnogo ranije? Neki ljudi do posljednjeg trenutka ostaju umjetnici i imaju šta da kažu. Na našim prostorima Arsen Dedić, naprimjer. Na svima nama je, ako to dovoljno volimo, ako nas to ispunjava, da se trudimo da idemo u tom pravcu. A nama se čini da se to radi baš na način da stalno zadaješ nove izazove, stvarno tražiš nove terene. I da, ne glumataj da si mlađi nego što jesi. Ne možemo mi s četiri „banke“ da budemo glas generacija koje sad imaju 20 godina, to bi bilo nenormalno. Prosto, oni moraju da imaju svoje glasnogovornike.

Za turbo-folk i sve ostale oblike muzike koji su proizašli iz njega, Marčelo kaže da bi mnogi htjeli da mu daju druga imena koja zvuče pismenije, ali da je to i dalje turbo-folk.

- Poput crne rupe usisao ih je u sebe. Crna rupa presavija prostor, vrijeme. Žanrovi su se presavili pod gravitacijom turbo-folka i sad orbitiraju okolo i prave se da nisu to, međutim, ono isto lijepo što ti godine donesu jeste da te to ne potresa na način kako te potresalo s osamnaest. Mi se nismo osjećali ugroženo, klinci su ti koji su ugroženi. I to vidim kao problem, što im se to plasira kao ideologija, a važno je reći da to jeste ideologija. Da je riječ samo o rđavom ukusu, pa ni po' jada. Ali tu postoji cijela ideologija materijalizma, konzumerizma, odnosa prema ženama...

Osveta moćnih

Oduvijek jasno i glasno govori o anomalijama u društvu, a to ga je koštalo.

- Živimo na terenima gdje to mora da te košta. A u ovom slučaju naša zemlja (Srbija, op.a.) u tome prednjači. Primjećivati društvene nepravde nužno iziskuje odmazdu one strane koja te nepravde čini. A oni su na poziciji moći da se svete. Dakle, to znači cenzuru u medijima, to znači cenzuru koncerata, to znači razne neke tehničke prepreke, još nisu počeli da nas biju ispred kuće, što ne znači da neće. Uvijek sam se trudio da budem na strani obespravljenih, strani koja ne šuti pred očiglednom nepravdom i nikad neću misliti da je to pogrešno. A s vremenom shvatiš da ni riječ politika nije pogrešna sama po sebi. Pogrešne su politike koje se kod nas guraju od političkih elita. Mi intervenišemo jer nije intervenisao onaj ko treba i eto ti političkog čina. Ljudima treba uvijek iznova objašnjavati da to nije gadno samo po sebi, nego nam je ogađeno - kazao je Marčelo.

Na naše pitanje šta bi današnji Marčelo poručio onom 20-godišnjaku, ovaj sjajni umjetnik je odgovorio:

- To me baš zamisli. I moj stan izgleda tako da, kada bi taj klinac bio u stanju da putuje kroz vrijeme i dođe tu, bude u fazonu: „Wow, koji car ovdje živi.“ To mi je vrlo važno, da taj klinac ne bude iznevjeren. Kada smo se muzički otvorili, to je bio povratak sebi. Meni nikada nije bio plan da budem reper, htio sam da se bavim pisanjem, da budem pripovjedač, ovo se samo dogodilo kao jedna moguća forma pripovijedanja. On bi meni rekao „wow“, a ja njemu: „Je l' vidiš, mali?“ Uvijek se pretpostavlja to da, kao nekako je logično ljudsko osjećanje, da bismo svi prigrlili mlađe sebe i rekli: „Ne brini, bit će sve uredu.“ I to jeste slatko, ali odgovor je da mu ne bih rekao ništa, nek se muči. Živimo u surovom dobu...

Tuđu djecu šalju u rat

Raja, kaže Marčelo, nije ni približno razjedinjena kako se to predstavlja.

- Svako ima svoje identitete, ali oni nisu nužno u sukobu jedni s drugima. Nažalost, mi imamo problem s političkim elitama koje profitiraju od toga što insistiraju na tim podjelama i, gle čuda, nevjerovatno su bogati. Dakle, ja bih prvo posumnjao u nekoga ko kao decenijama tu nešto priča, a tuđa su djeca išla u rat. Sjede u foteljama i šalju druge u rat i onda ti oni objašnjavaju ko su heroji, ko su žrtve. Sve je to potpuno izvitoperena stvar. Ljudi, zapravo, umiju jedni s drugima – dodao je Marčelo.

Čeličiti upornost

- Uvijek sam govorio da ništa tako pouzdano ne upropaštava djecu kao bezuslovna podrška roditelja. Ja takvu podršku kad sam bio klinac nisam imao, ali nisam imao ni sabotaže. I to mi je drago, nisu uzeli da me kinje, samo su bili u fazonu: „To kud si ti pošao, mi ne znamo ništa o tome, nek ti je Bog na pomoći, vidi ti kako ćeš.“ I na kraju, evo, to te malo nauči neodustajanju. Mislim da je problem danas što je sve tako instant i klinci odustanu ako ne može sutra. Ništa što čeliči upornost, ja ne bih nazvao lošim - rekao je Marčelo.

Imenom me gotovo niko ne zove, najčešće me zovu Mare ili internim nadimcima, kao što ima u svakoj ekipi, rekao je Marčelo.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.