- Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i alkoholičar, ali u suštini i to je dio onoga što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Jedino muzika može da me ispuni do kraja. Od nje živim i za nju živim – izjavio je legendarni Toma Zdravković na vrhuncu slave u aprilu 1991. godine, nakon što je objavio album „Kafana je moja sudbina“. Ležao je u bolnici u Beogradu i borio se sa opakom bolešću, rakom prostate.
Tridesetog septembra obilježena je 28. godišnjica od smrti jedne od najvećih zvijezda jugoslavenske muzičke scene, neprikosnovenog kralja kafane, boema, pjesnika, kantautora...
Umro je u Beogradu u 53. godini. Svoje pjesme o ljubavi i patnjama nije samo komponovao i izvodio, on ih je i živio.
Sjećanje na svog rano preminulog brata održava i Novica Zdravković (72). Naš telefonski poziv zatekao ga je u bolničkoj postelji. Ipak, uprkos zdravstvenim problemima rado je pristao za „Dnevni avaz“ govoriti o svom Tomi, prisjetio se njegovih početaka, pjesama i podrške koju je dobivao od starijeg brata.
- Trenutno sam u bolnici. Radili su mi neke pretrage i morat ću biti podvrgnut i nekim hirurškim zahvatima. Tako da ove godine nisam mogao obići bratov grob i obilježiti godišnjicu njegove smrti – rekao je Novica Zdravković
Želimo Vam brz oporavak.
- Imao sam problema, ali sada sam dobro.
Kako se danas sjećata svog brata?
-Ja se ponosim svojim bratom. Ne mogu se nikada porediti s njim. Ne samo ja, nego niko. Evo moj sin sada pjeva, trenutno je u „Parovima“. Promoviše pjesme koje sam mu napisao. Ali, više je sličan Tomi nego meni. Zove se Dušan Dule Zdravković. Tako da, još ima nade za lozu Zdravkovića u svijetu muzike.
Dragan Bjelogrlić radi na filmu o Tomi Zdravkoviću, naziv je „Nema više tajni“. Da li Vas je kontaktirao za pomoć?
- Nadam se da će 30. godišnjica biti obilježena i jednim velikim koncertom. Znam da je film u procesu rada. Bjelogrlić i ja smo razgovarali. Ispričao sam mu neke detalje iz Tominog života, onoliko koliko mu je bilo potrebno za film. To je bilo prije godinu i po. Bilo bi lijepo da se snimi taj film. Uglavnom, Bjelogrlić je već prikupio materijal, a snimanje iskreno ne znam kada će početi. Da li je već počelo zaista ne znam. Nisam se čuo s njim u posljednje vrijeme.
Željko Joksimović pisat će muziku.
- Ideja za film potekla je ustvari od Željke Joksimovića. Mislim, mnogi su se bavili tom idejom, ali je na kraju Željko sa Bjelogrlićem ušao u tu priču. Ono što je bilo do mene, ja sam odradio.
Kako se Vi osjećate kada slušate bratove pjesme?
- Za mene Toma kao da nikada nije ni otišao. Prisutan je sa svojom muzikom. Bio je veliki i dok je bio živ, ali čini mi se da je sada još veći.
Kako je gledao na Vaš interes za muzikom?
- Da budem iskren, ja nisam baš nešto mnogo obećavao. Ali eto, imao sam podršku brata. Nisam imao ni ambicije da budem neko kao što je Toma Zdravković, kao što je Arsen Dedić, Kemal Monteno, Safet Isović, Silvana Armenulić, Zaim Imamović... Ta Tomina generacija. To je za mene bilo nešto nedostižno. Kasnije sam i ja došao na red, da budem kao nešto poznat. Ja jesam Tomin brat. Toma je pjevao kako je on pjevao, ja pjevam kako ja pjevam. Ali, kako je Tomo pjevao to neće više nikada niko. Moj Dušan će pjevati kako on pjeva, ali će svi biti Zdravkovići. Sve ostaje u porodici.
Sjećate li se početaka njegove karijere?
- Pjevačku karijeru započeo je u Tuzli, drugoj polovini pedesetih godina. Pjevao je s jednim orkestrom, davno mi je to pričao, a ja sam već počeo da zaboravljam. Ja tada nisam još ni u školu bio pošao, kada je on počeo da pjeva. Otišao je u Tuzlu sa nekih petnaest šesnaest godina. Uglavnom, sve je naučio od jednog gospodina harmonikaša koji je vodio orkestar s kojim je pjevao. Nakon nekoliko godina provedenih u Tuzli, dolazi u Sarajevo. Pa dolazak u Beograd, kada je počeo i da komponuje.
Toma Zdravković rođen je 20. septembra 1938. godine u selu Pečenjevce, u blizini Leskovca. Njegov otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petoro djece, najstarijeg sina Aleksandra, zatim Ivana, Tomu koga su zvali Dado, kćerku Mirjanu i najmlađeg nasljednika Novicu.
Odrastajući u neimaštini, Toma je brzo shvatio da ga život na selu ne privlači pa je već sa petnaest godina počeo da pjeva i odmah je shvatio da je to njegov jedini izlaz.
