Najizvođenija predstava u regionu "Đurologija" ponovo se vraća u Bosnu i Hercegovinu. Tako će Branko Đurić Đuro sa svojom hit predstavom 21. oktobra gostovati u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica i to će biti 433. izvedba ove predstave, a šesta po redu u ovom gradu.
Dan kasnije, 22. oktobra, "Đurologija" gostuje u Sarajevu, u Domu mladih. Bit će to 434. izvedba predstave, a 20. jubilarna u Đurinom rodnom gradu.
Mada "Đurologija" već godinama obara rekorde posjećenosti gdje god da gostuje, Đuro je prijatno iznenađen interesiranjem za predstavu u BiH. Kako ističe, to je publika koja ga najbolje razumije, ali i pred kojom je najteže igrati.
Sarajlija s ljubljanskom adresom, glumačka zvijezda, roker iz dna duše, reditelj, vatreni navijač Želje, vlasnik pozorišta u Zagrebu... Kada se zna da je Đuro sve to, onda je jasno da i nije baš najjednostavnije uraditi intervju s njim. Ipak, Đuro je dao ekskluzivni intervju za „Dnevni avaz“ i veoma otvoreno je govorio o "Đurologiji", rodnom gradu, privatnom životu...
Gotovo je sigurno da će se u Sarajevu po 20. put tražiti karta više. U ovom slučaju pitanje nije stereotipno - šta „Đurologija“ ima, a druge predstave nemaju?
- Šta god da kažem, možda zazvuči neskromno. Napravio sam iskrenu predstavu u kojoj ljudi prepoznaju sebe. Svi su već čuli za „Đurologiju“ i znaju da dolaze na 90 minuta čistog smijeha. To ih vjerovatno privlači.
U čemu je razlika – izaći pred svoju raju u Sarajevu i pred publiku u Ljubljani?
- Kao što vjerovatno znate, ja ne pravim nikakvu razliku među ljudima. Ne pristajem na podjelu bilo koje vrste. Tako ni ne dijelim svoju publiku. Gdje god nastupam, dajem sve od sebe i sretan sam što gdje god nastupam, dobijem od svoje publike jednak feedback. Normalno je ipak da se čovjek najbolje osjeća kad je kod kuće.
Kao ona Vaša pjesma s Bregom: „Ovo je hip-hop bosanski...“, i Vaša "Đurologija" je humor bosanski. Precjenjujemo li mi iz BiH ponekad naš humor, muziku, filmove, a ponekad i sportska dostignuća ili smo stvarno baš dobri?
- Prije bih rekao da često potcjenjujemo nešto što je domaće.
U Vašoj knjizi „Mojih pedeset“ otkrili ste mnoge događaje iz privatnog života. Kazali ste da je njeno pisanje za Vas bilo autopsihoterapija. Jeste li uspjeli preraditi bolne događaje iz Vaše prošlosti?
- Ništa nisam “prerađivao”. Uživao sam u pisanju i tom koncentriranom vraćanju u prošlost. To čačkanje po sebi je kao onaj osjećaj kad te svrbi rana, znaš da nije dobro, ali ti je ipak češeš.
Za vikend ste s „Bombaj štampom“ u Amsterdamu. Trpi li Vaš porodični život zbog glume, muzike, putovanja…
- Skoro cijela moja porodica se bavi sličnim stvarima i živi sličan život. Zato se uvijek tako razumijemo.
Jeste li ljubomoran suprug?
- Nisam.
Koliko Vas dotiče ili ne stanje u regionu bivše Jugoslavije?
- Šta je problem sa stanjem u regionu? Sve je upravo onako kako smo htjeli.
Jeste li Vi mamin sin?
- Mislim da pomalo i jesam, ali bolje je da to pitate moju mamu Fadilu.
Vaš najveći strah?
- Moram priznati da što sam stariji, imam sve manje strahov, ali vjerovatno, kao i svi drugi, najviše se bojim nemoći da utječem na stvari oko sebe. Ono kad postaneš zavisan od drugih, toga me je ponekad strah.
Otac ste troje djece, a sami svog oca niste upamtili. Utječe li to u nekoj mjeri na Vaš odnos prema kćerkama i sinu?
- Imao sam puno ljubavi oko sebe dok sam odrastao u Sarajevu. Mislim da istu tu ljubav prenosim dalje na svoju djecu, porodicu, prijatelje… Lijepo je sve dijeliti, uvijek se vrati u još boljem obliku.