Sarajlija Meldin Hota (52), profesor filozofije i sociologije, magistar poslovnih nauka i muzičar objavio je u maju roman „Posljednji Bosanac“ u kojem je opisao istinite ratne scene koje je kao, kako kaže, naivni mladić, tada student i muzičar proživio u Sarajevu od 1992. do 1995. dijeleći ratni užas s građanima bh. prijestonice. Naivnost s početka rata, tj. s početka romana se polako transformirala u realnost propasti ideala.

Danas, kada su se ratni duhovi ponovo uznemirili, roman je itekako aktuelan i namijenjen je, kako ističe Hota, prvenstveno mlađim čitaocima, srednjoškolcima, da i na ovaj način, putem pisane riječi upoznaju značenje rata.  

Cilj borbe

Roman se sastoji od deset priča od kojih su neke već bile objavljene, jedna je nagrađena, a zadnja u romanu je korištena za snimanje dokumentarnog filma “Scream for me Sarajevo”. Ono što je posebno značajno kad je riječ o ovom romanu je da je popraćen fotografijama Danila Krstanovića, čije su fotografije ratnog Sarajeva obišle svijet.

- Svaki roman, odnosno knjiga, ima svoj put. Nekada je interesiranje veće, nekada manje. U trenutku kada je izašla iz štampe, mislim da je pedeset primjeraka prodato već u prvih nekoliko dana. Nisam imao pretenzije da napišem bestseler, već sam želio fotografski, što vjernije prenijeti neke događaje iz rata na papir, bez mnogo stilskih figura. Ipak, neki čitaoci tu vide poveznice s djelima Eriha Marie Remarka (Erich Maria Remarque) ili Svena Hasela (Hassel), i to mi imponira. U svakom slučaju, kritike su pozitivne. Veća promocija romana nije održana zbog epidemiološke situacije, a dostupan je u „Buybooku“ – izjavio je Hota za „Avaz“.

Ko je „Posljednji Bosanac“?

- Roman je intrigantnog naslova i ima više značenja, pa i političku konotaciju. Kada je rat počeo, mnogi su se počeli identificirati s pojmom Bosanac neovisno o religijskoj pripadnosti. No, tok rata će promijeniti sve, posebno nakon Sabora iz septembra 1993. kada je odlučeno da će se svi muslimani od tada zvati Bošnjacima. U čije ime je to odlučeno? Nijedna politička odluka nije donesena ishitreno. To se dogovorilo na višim nivoima, a narod se nije pitao. Svi Bosanci su preko noći postali faktički posljednji. Biti Bosanac je postala tek geografska odrednica. Mnogi borci su u rat ušli kao Bosanci, poginuli kao takvi ili iz rata izašli kao nešto treće, strpani u tri nacionalna tora. Danas imamo oko 25 posto stanovnika BiH koji se izjašnjavaju kao Bosanci, a ipak nisu priznati.

Roman se sastoji od 10 priča, jedna je nagrađena, a jedna je korištena za snimanje dokumentarnog filma “Scream for me Sarajevo”. Kako ste došli na ideju da pišete roman i koliko je to sve trajalo? Koliko Vam je roman pomogao da se izborite sa svojim sjećanjima?

- Ratna sjećanja mi nisu dala mira, pa sam želio da ih se oslobodim tako što bih sve to izbacio iz sebe i stavio na papir. Djelomično sam uspio u tome, jer kako godine prolaze, sve je teže. Sve sam napisao u roku od nekoliko dana još u januaru 2012. godine. Iste godine, par priča je objavljeno putem  Radio Sarajeva, a jedna je nagrađena od Univerziteta Sarajevo. Neke priče sam objavljivao preko društvenih mreža i tako me scenarista filma „Scream for me Sarajevo“ kontaktirao i pozvao da učestvujem u tom filmu.

Kada se prisjetite ratnog perioda i kada pogledate današnju situaciju u našoj zemlji, kako gledate na budućnost? Šta poručujete mladim generacijama?

- Kada se rat završio, svi smo imali viziju bolje budućnosti. Međutim, toliko godina od rata je prošlo, a entuzijazam je opadao iz godine u godinu. Davno smo shvatili da se niko nije želio boriti za ovo što danas imamo. Rat nam je nametnut, a moglo se riješiti sve bez rata, vjerujem. Samo da smo imali pametnije političare. Mladim generacijama poručujem da nijedan rat ni ono što iz njega može proisteći kao cilj borbe, nije vrijedan njihovog života. Ako se zarati, idite negdje odavde, bilo gdje. Pustite budale neka ratuju.

Završen posao

Fotograf Danilo Krstanović, nažalost, nije dočekao da Vaš zajednički rad bude objavljen. Koliko su njegove ratne fotografije pomogle da se ispriča priča i pošalje poruka?

- Danilo me kontaktirao još 2012. kada je pročitao jednu moju priču s idejom da napravimo knjigu popraćenu njegovim fotografijama ratnog Sarajeva. Nažalost, umro je iste godine, a njegova kćerka Renata je završila posao. Svaki moj tekst je dobio na izražaju uz njegove fotografije.

Profesor ste filozofije i sociologije, svirali ste u bendovima „Parasite“ i „Mortus“, a sada pisanje. Ša je s muzikom danas i kako je lakše pokazati osjećaje kroz muziku ili kroz pisanje?

- Muzikom sam se bavio intenzivno 15 godina. Najviše u svom bendu „D- Throne“ koji je djelovao od 1991. do 1997. godine. Biti muzičar ili biti pisac su dvije stvari vrlo slične jer u oba slučaja trebate inspiraciju i stvarate nešto što treba da ostane iza vas.

Da li planirate još pisati?

- Da, imam nekih novih ideja. Moja supruga Sanja mi je velika podrška i inspiracija, tako da već pišem neke nove tekstove koje ću, najvjerovatnije, uobličiti u jedan roman.

„Rock Under Siege“

Kako gledate na današnju sarajevsku muzičku scenu, ima li novih nada?

- Tokom rata, imali smo stvarno jaku sarajevsku muzičku scenu za koju se smatralo da će nastaviti da raste u miru. Međutim, to se nije desilo. Rijetko ko od „Rock Under Siege“ bendova da je preživio tu tranziciju. Danas imamo šarenoliku muzičku scenu, ali bez velikih imena osim predratnih veterana i nekih poslijeratnih, kao što je „Dubioza kolektiv“. Ne mogu da kažem da nam je muzička scena siromašna, već radije da taj potencijal još nije prepoznat ni iskorišten na višem nivou. Slabo imamo muzičkih dešavanja. Svi veći gradovi imaju svakodnevno koncerte domaćih i stranih umjetnika, a naša Zetra npr. nije godinama ugostila nikoga.

Moja generacija je uništena

Gdje je danas Vaša generacija, koliko Vas je ostalo u Sarajevu, koliko je rasuto po svijetu?

- Tek nakon rata sam shvatio u kolikoj mjeri je moja generacija uništena. Jedni su poginuli, drugi su ostali invalidi, treći su otišli iz ove zemlje, a odlaze i danas. Volio bih da je sve moglo biti drugačije, ali nije. Ja sam, naprimjer, bio student i gitarista koji je tek bio u usponu, koji je tek trebao ostvariti muzičku karijeru. Baš pred sami rat smo imali već planirano potpisivanje ugovora za snimanje prvog albuma i prvi koncert u Novom Sadu, pa zatim i drugdje. Sve je to propalo početkom rata, a ja sam se našao u sarajevskoj ratnoj muzičkoj sceni. Bubnjar Senad je zamalo ostao bez noge jer mu se veliki geler zabio u butnu kost. Oporavak je dugo trajao. Pjevač Aris je bio pogođen snajperom u glavu, jedna strana tijela mu je bila poluparalizirana skoro godinu. Dok su se oporavili, već je bila 1994. i tada smo krenuli s koncertima i nismo stali do 1997. kada su nas okupirale druge obaveze, a ja sam se pridružio bendu AXA. Od mojih predratnih prijatelja u Sarajevu rijetko ko da je ostao. Većina je rasuta po cijeloj planeti.