Čime li će „Bijelo dugme“ otvoriti koncert 11. maja u Sarajevu? Kojom pjesmom? Ili će se možda reprizirati kratki film Bojana Hadžihalilovića koji je ispratio povratničku turneju 2005.? Uz zvučnu sliku "Kad bih bio Bijelo dugme" nizali su se kadrovi Olimpijskih igara Sarajevo 1984., „Live aid“, Bojan Križaj, Vučko, socijalistički funkcioner koji ćaska sa Kirkom Daglasom...

Brega mi je rekao da postoji mogućnost da Điđi Jankelić odsvira ovu turneju na onom čuvenom crvenom kompletu bubnjeva sa hornom. On je imao prvi takav set negdje kad i slavni Alan Vajt iz grupe YES. „Bijelo dugme“ je bilo u svemu pionir pa i u opremi, pa i u scenskom nastupu koji je sadržavao dimne pečurke, suhi led, nezaboravni lajtšou...

Meni je jedan početak koncerta „Dugmeta“ promijenio život. Pisao sam o tome u prvom nastavku feljtona. Ako sam ja kao dvanaestogodišnji dječak te noći i vidjevši prvi put „Bijelo dugme“ poželio da u životu budem rok muzičar, kakve su želje imale djevojčice koje su bile blizu mene te večeri i kao i ja prvi put gledale Bregovića i ekipu? Koji su bili snovi i utisci djevojaka na prvom susretu s „Bijelim dugmetom“? U ovom nastavku feljtona su žene koje su odrastale uz „Dugme“ a neke se i družile s njima, na pločama i koncertima, ili na skijaškim stazama i žurkama.

Brankica Janković, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, kaže mi da je za neke od nas bilo i omiljenijih bendova i, možda, shodno ukusima, kvalitetnije muzike, boljih vokala i nekih drugih pjesama uz koje smo letjeli na krilima prvih ljubavi i uz neke druge stihove kasnije spašavali sopstvene živote. Ali to je krajnje lično.

Društveni fenomen

- „Bijelo dugme“ je, usudit ću se napisati, bez ambicija da se upuštam u muzičku kritiku za koju i nisam pozvana, ipak više od toga. Muzički i društveni fenomen Jugoslavije, koji iz današnje perspektive podsjeća na dragocjenost ponijetu iz nekadašnjeg doma ili na svjedoka neponovljivog i neotuđivog iskustva. „Bijelo dugme“ je "ušetalo" u domove širom Jugoslavije, imali su ponešto za sve senzibilitete, ne ostavljajući ravnodušnim ni muzičke sladokusce ni neuke veseljake. Slušali su se u kuhinji, netremice gledali na ekranima prvih televizora u dnevnim sobama, zbog njih se džeparac trošio za prvu ploču i prvi koncert, pratili su nas dok bismo porodično putovali na more ili u planine, besomučno pjevali na đačkim ekskurzijama...

Izgledali su nedodirljivo i buntovno, nalik svjetskim zvijezdama, istovremeno "obično" i pristupačno, poput momaka iz kraja koji su uspjelu da ostvare svoje snove. I obraćali su se jezikom koji su svi mogli da razumiju – muzikom, koja ne poznaje granice niti pol, boju kože, nacionalnost ili vjeroispovijest. Prkosili su autoritetima, rušili tabue i pomjerali granice "pristojnog ponašanja". Mijenjali su i poglede na svijet i činili da je svako, bez obzira na svoju različitost, gdje god da je rođen, kojim dijalektom govori ili kojeg je imovnog statusa, mogao da osjeća pripadnost nekim zajedničkim vrijednostima. Sjećam se, svojevremeno objavljenog, naslova "Bratstvo i jedinstvo pastirskog roka". Pa i decenijama kasnije, kad se u određenim prilikama povede polemika koja je najbolja pjesma „Bijelog dugmeta“ ili zašto ih (ne) volimo, uspijevaju kod mnogih da probude muzičkog i društvenog analitičara u diskusiji koja intenzitetom prerasta u rang onih s najboljim kućnim fudbalskim selektorima.

Možda sam za ovih pola stoljeća, koliko proslavlja fenomen „Bijelog dugmeta“, zaboravila mnogo toga, možda sam postala sentimentalna ili nostalgična, pa ovo sada moje godine progovaraju i prizivaju mladost. Ali zar ne piše tako tačno Borislav Pekić u "Godinama koje su pojeli skakavci", da je naša memorija "dobrim djelom živi pijesak kroz koji, ne ostavljajući vidljivog traga, potanja većina životnih utisaka". Zaista, djeluje da ne znamo niti biramo šta će ostati zauvijek utisnuto u sjećanju. „Bijelo dugme“, u mom slučaju, izgleda ostaje sačuvano kao otisak emocije i zajedništva, slobode kakvu samo mladost sobom nosi i simbola, ipak, nekih bezbrižnijih vremena, kada novac i lajkovi nisu bili mjerilo uspjeha. Biram zato da u ova smutna vremena, ovo sjećanje bude podsjetnik na to da budućnost naše civilizacije zavisi samo od nas i silne naše želje da oblikujemo društva po mjeri čovjeka, na temeljima ravnopravnosti i tolerancije. Meni nedostaje „Dugme“. Može u bilo kojoj boji.

“Bilo puce“

Snježana Banović je reditelj, pisac i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bila je direktorica Drame Hrvatskog narodnog kazališta. Posljednjih mjeseci njena knjiga „Kronika sretnih trenutaka“, s podnaslovom „Odlomci iz ludih osamdesetih“, postala je bestseler širom bivše Jugoslavije jer fantastično, šarmantno, pametno i duhovito opisuje odrastanje u Zagrebu, rad u listu „Polet“, izlaske u „Kavkaz“ i „Zvečku“, upis na Akademiju ali i godine provedene s tadašnjim dečkom Džonijem Štulićem. Tih godina je imala i zanimljiva druženja s vođom „Bijelog dugmeta“ o kojima ćete čitati u nastavcima ovog feljtona, ali za prvi nastavak u istom ovom feljtonu ona se sjeća prvog dodira sa sarajevskom grupom koja je tih godina osvajala Jugoslaviju pa i nju.

– Deset mi je godina kad moj tata sav sretan i ponosan iz Njemačke donosi Grundigov magnetofon s vrpcama na koji redovito snima nogometne utakmice, obiteljske razgovore, monologe-uspomene iz teških života jedne i druge bake, moje recitacije za školu, ali i glazbu s radiostanice kao podlogu za česte kućne zabave – Gabi, Arsen, Tereza, Dubrovački trubaduri, „Indexi“, Kemal Monteno, Lola Novaković, Bisera i Senka Veletanlić (to su, kaže, "naše, zagrebačke cure")... Radio Zagreb, drugi program uključen je kod nas cijeli dan, a i radioaparat koji ga emitira je Grundigov. S njega i ja na istu veliku spravu s dva debela koluta presnimavam razne glazbene brojeve, uglavnom strane: „Beatlesi“, „Bee Gees“, Elvis, Sinatra i Talijani sa Sanrema. Od naših, čini mi se, na njemu se već redovno "vrte" Drago Mlinarec i grupa „Smak“, a uskoro će kao bomba u naš mali stan pasti „Selma“ i „Da sam pekar“, trenutni hitovi nove atrakcije jugo glazbenog neba – „Bijelog dugmeta“.

Odmah će, pomalo nevješto, s uključenim "krčanjem" okolnih zvukova iz stana i ulice biti presnimljeni s radija na više tih vrpci na koje bi se onda nalijepio papirić istrgnut iz bilježnice na crte pa crvenom olovkom na njemu napisalo: hitovi-domaće.

Na jednoj je međutim vrpci takva "naljepnica" domaće izrade na kojoj nema nikakvih slova već samo nepreciznom dječijom rukom crvenim flomasterom nacrtan veliki gumb, tj. dugme. Moja baka Jaka, rodom iz Imotskoga, koja često sa svoje bukovačke adrese dolazi na višednevne boravke kod nas i tada ima sedamdeset godina, svaki dan nakon istog ranojutarnjeg rituala u vidu bijelog kruha u bijeloj kafi nježno kaže:

"Ajde ćerce, upali nam prije škole „Bilo puce“ da se vrti, da čujem kako ona mala putuje na vakultet s teškim kuferom." Pa obavezno doda: "Dobro joj on kaže da se ne naginje kroz prozor, pametno." Pamtim uskoro moju veliku sreću jer mi ta moja inače prilično stroga baka kojoj se međutim suza spusti niz lice baš svaki put kad čuje predivnu pjesmu Vlade Dijaka, uskoro odvoji od svoje penzijice sto dinara da u Jugotonu nabavim taj hit singl nove grupe koja nam svima u Jugi zaludi glave i s kojim onda po cijele dane nas dvije "hranimo" moj kričavo plavi mangia-dischi koji nam je od moje pete godine pa do "Selme" i "Pekara" najviše vrtio Arsenovu "Kad bi svi ljudi na svijetu".

Ništa na tom svijetu za mene više nije bilo isto.

Dvanaest mjeseci kasnije. Sad imam punih 11 i po godina, već imam par LP ploča (sjećam se „Doorsa“ i Dylana) i dobila sam od mojih za rođendan gramofon Tosca 10, od baka nešto para pa nestrpljivo stojim u redu ispred prodavaonice Jugotona u Bogovićevoj ulici. Strah me da će faliti novca za novu ploču „Bijelog dugmeta“ s koje znam par stvari, vrte se na tom istom radiju, a i presnimljene su već na onim vrpcama, već pomalo istrošenim od silne vrtnje, non-stop. Srećom novca ima dovoljno i nakon pola sata čekanja u ogromnom redu koji se proteže skoro do Trga Republike u autobusu sam koji me vozi nazad kući, žuri mi se na taj neprocjenjivi komad vinila staviti kristalnu iglicu. Čvrsto pritišćem ljepoticu od ploče na prsa, ne vjerujem da je u mom posjedu prva „Dugmetova“ longplejka "Kad bih bio bijelo dugme"... još samo dvadesetak minuta i zaorit će se u mojoj sobi dugo vrijeme omiljeni "sentiši" i pravo remek-djelo "Blues za moju bivšu dragu"... Omiljen sve dok se ne pojavi do danas neugroženi "Sanjao sam noćas da te nemam".

Strogom "stričeku" koji stoji pored mene na vratima autobusa upada u oči odavno već klasična Stefanovićeva preuzbudljiva naslovnica s dubokim ženskim dekolteom bez glave (samo dugi plavi uvojci koji se nestašno spuštaju prema lijepim grudima) u jeans košulji na kojoj je prišiveno to veliko bijelo puce. Taj čovjek u dugom baloneru mimikom negoduje, kao i žena do njega, pogledavaju se uz naglašeno mahanje glavom, izgovaraju valjda nešto u stilu ’ah ta današnja mladež’, ne sjećam se više teksta koji su izgovorili preglasno, skoro cijeli autobus zuri u mene. I u grudi s omota ploče. Osjećam strah i nelagodu, izgleda da imam nešto zabranjeno kod sebe, neće mi valjda ovo dvoje zlih ljudi oteti ovo blago... Uspijevam se spasiti od bijesa iz autobusa, otrčim kao strijela tih stotinjak metara prema mom neboderu pa još brže na četvrti kat, u stan i moju minijaturnu sobicu. Katarza, kako drugačije s distancom od pola stoljeća opisati taj svečani trenutak kad se začuju prvi akordi prve pjesme (Kad bih bio bijelo dugme...) s debitantskog albuma „Dugmeta“?

Uskoro – koncert u Domu sportova, vode me moja sestrična i njezin dečko, u snu smo zajedno s tisućama. Moj prvi rok koncert u životu. Ne sjećam se kasnijih koncerata benda, je li moguće da nisam bila više ni na jednom? Nemoguće...

Poslije, školski plesovi subotom u OŠ "Ivo Andrić" na kojim uz "Smoke on the water" i "Angie" najviše poludimo na ludi ritam iz "Ne spavaj, mala moja, muzika kad svira...", a posebna se koreografija (najprije sentiš koji prelazi u divlje đuskanje!) uskoro uspostavlja nekako sama za sebe za skori masterpeace Trifunovića i Bregovića "Šta bi dao da si na mom mjestu" s istoimenog albuma čiji je cover opet fantastičan – muška ruka u krznenom kaputu (to je valjda taj pastirski rock?!) obgrlila žensku guzu (poslije ću saznati da se radi o Redžićevoj djevojci) u bijelim, rastezljivim gaćicama.

Moj tetak pak, Hercegovac iz Livna i solidan bariton, na svim obiteljskim okupljanjima, najviše na svadbama, najradije povede pjesmu s "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac". Jer on je taj, dabome. Zanimljivo, moje društvo iz škole, čak ni ono šire, tu pjesmu nije naročito prigrlilo, nekako nije bila za naš "uzrast", iako treštala je ona posvuda, pa i na ljetnim (hotelskim) terasama na moru na koje smo izlazili radije nego u zagušljive disco-klubove: Split, Šibenik, Trogir, Zadar... no ništa u tim dugim toplim jadranskim noćima ne izaziva adrenalin moje generacije (i šire, naravno) više od "Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira". Kupujem još sljedeća dva-tri albuma, no definitivno nakon odlaska Bebeka iz benda, ta se strast za posjedovanjem njihovih ploča gasi – valjda sam otad bila više zaokupljena pločama i koncertima zagrebačke i beogradske novovalne scene. Upravo u Beogradu ću uskoro, kao osamnaestogodišnjakinja i upoznati velikog Gorana Bregovića na jednom veselom ručku kod njega doma, pa taj susret i onaj sljedeći, zagrebački nedavno i opisati u knjizi "Kronika sretnih trenutaka", u poglavlju Putovanja, strast, nemir, mrkve, zmije i paranoje.

Skijanje na Jahorini

Dubravka Duca Marković bila je gost u svim jugoslavenskim domovima osamdesetih godina. Kao voditeljica megapopularnog "Hita mjeseca" najavljivala je pjesme svejugoslavenske top-liste. Toliko puta je najavila i „Bijelo dugme“. A prvi put se susrela s njima preko stihova "Glavni junak jedne knjige".

– "Diskos" iz Sarajeva ga je objavio jer je postao hit Mivion Radio Sarajeva. Imala sam one najbolje godine, bila sam u petnaestoj, do sto jedan i nazad vrtjela sam singl, ne sjećam se šta je bilo na drugoj strani. Da mi je neko tih godina rekao da ću se skijati na Jahorini s Goranom Bregovićem, mislila bih da je ozbiljno lud, možda ni Brega nije znao da će se njihov prvi album prodati u tolikom tiražu. Bila sam u nekom drugom, trećem redu u hali "Pionir" na koncertu u okviru turneje "Bitanga i princeza", zaljubljena u čupavog Gileta iz „Električnog orgazma“, a tada bubnjara "Hipnotisanog pileta". Mislila sam još uvijek da sam princeza, a on je bio bitanga. Sada, pedeset godina kasnije, ništa me ne može ubijediti u veličinu Brege, nije on baš tako veliki autor, koliko je veliki filozof muzike, uspio je da da novo čitanje muzike ne samo na ovim već i na svjetskim prostorima, i za njega važno, jedini je uspio da se ozbiljno obogati od muzike. Mislim da mu to nije bio cilj, to mu se desilo i on je umio da odigra tu partiju života na najbolji mogući način.

Kao da je bilo jučer, nas desetak iz Beograda stigli smo na Jahorinu, dvije sedmice skijanja, vikendica iznad hotela "Šator". Već prvog jutra, na stazi neka dva ludaka u somotskim farmerkama, čujem svoje ime, skidaju se kape, Braca Dimitrijević, konceptualni slikar iz Pariza, i Brega, potpuno neprepoznatljivi. Tu smo Bojana i ja, i sljedećih dana smo stalno zajedno na stazi. Skijaju odlično, Sarajlije, Jahorina na pola sata vožnje, raj za svakog skijaša. Bilo je snježno, sunčano i hladno vrijeme, Brega i ja na žici, otvara neku odrpanu pederušu i vadi pljosku, kaže: "’Hoćeš?", tek je podne, ali potežem gutljaj neke odlične šljive. Imali smo sreće, dvije nedjelje skijanja, snijega koliko hoćeš. Jedne večeri pozvao nas je u svoju, čudno ljubičanstveno ofarbanu vilu, unutra raskoš koja se na njemu nije mogla vidjeti.

Možda se nekad opet nađemo...

Kapetan naše družine bio je Sloba Konjović, moj šef, urednik muzike u najboljem radiju Studiju B. U Breginoj gajbi, sauna, u potkrovlju studio, puštao nam je Bilija Ajdola, ozvučenje vrh, po ćoškovima gitare, sintiji.

Vidi se – skijaš u farmerkama i šuškavoj jakni umije da uživa, kuća mu je na najboljem mjestu, odmah pored hotela "Jahorina". Skijanje, pljoska, malo sauna, bijahu i neke djevojke, Braca za razmjenu mišljenja i žurkica za Beograđane... S Jahorine sam krenula posljednje nedjelje februara, u ponedjeljak je bilo redovno izdanje "Hita mjeseca". Šminkerka je sat vremena pokrivala moje potamnjelo lice od sunca Jahorine. Kad ste preplanuli, na ekranu izgledate starije. Te, ili sljedeće jeseni najavila sam hit mjeseca "Lipe cvatu", „Bijelo dugme“. Nekoliko godina kasnije nema Bebeka u „Dugmetu“, nema "Hita meseca", a koju godinu kasnije nema ni skijanja na Jahorini, u „Bosni je buktio rat, Brega je u Parizu, postao je svjetska zvijezda sa trubačima, bugarskim ženskim triom, i ne skače po bini, sjedi u stolici i komanduje orkestrom. Nikada više nisam bila na koncertu "Bijelog dugmeta", Bregu sam slušala, sretala, preselio se u Beograd. Možda se nekad opet nađemo na nekim bijelim stazama, sigurna sam da šljivu u pljoski nikada neće zamijeniti nijedan konjak – rekla je Duca Marković.

Bijelo dugme iz Sarajeva kreće na slavljeničku turneju.